Prvi Uštap u novoj godini odvija se na 13′ Raka. Pun je emocionalnog naboja koji ćemo najviše osjetiti 3.1. u 11 sati i 3 minute kada će biti na vrhuncu.
Možda ćemo na taj dan biti ranjivi, osjetljivi, osobito na one koji su nam najbliži, no teme koje se otvore pod njegovim utjecajem osjećat ćemo i dulje.
Jedna od tema koju podiže ova lunacija je potraga za svojim mjestom. Koje je moje pravo mjesto u ovom odnosu, situaciju, na poslu?
Često preuzimamo uloge koje stvaraju neravnotežu, ponekad i nered. Nekad u partnerstvu preuzimamo roditeljsku ulogu ili smo roditelji svojim roditeljima. Posljedica takvih dinamika mogu biti česti konflikti u odnosima, osjećaj preopterećenosti, u konačnici i gubljenje sebe.
Naše mjesto nije da čekamo da nas netko izabere, da budemo razumni dok druga strana izbjegava odgovornost ili da umanjujemo svoje potrebe da bi zadržali neki odnos ili posao.
Sada je pravi trenutak da sebi postavimo pitanje – gdje sam ja u svemu ovome? Hoću li se prestati odricati i skupljati kako bi drugome bilo bolje i dokada?
Gdje pripadam? Kome pripadam? Gdje sam najviše svoja/svoj?
Kako se osjećam tu? Trebam li nešto više? Trebam li nešto drukčije? Zavirite u svoj unutarnji prostor, u svoj unutarnji dom…
Kada znamo odgovore na ova pitanja, kada znamo koje je naše mjesto, jasniji smo sebi, a postavke života se mijenjaju, na način da možemo s više lakoće doći do željenih ciljeva.
Iskustva koja nam dolaze kroz ovaj Uštap mogu nam pokazati razliku između naših želja i potreba i gdje nam vlastita očekivanja mogu podmetnuti nogu.
Njegov utjecaj mogao bi nam donijeti doživljaj, informaciju, događaj kojim će se biti vrijedno pozabaviti u godini koja dolazi.
Naviru sjećanja, osjećaji su intenzivni, trebamo nježnost i nekome ju dati, slike iz djetinjstva, odnos s roditeljima, dom, osjećaj sigurnosti, zaštita, brižnost, roditeljska uloga…
Tražimo ravnotežu između onoga što se od nas očekuje ili mi mislimo da se očekuje i potrebe da se pobrinemo za sebe.
Nedavno je moja učiteljica iz sistemskih konstelacija rekla jednu rečenicu koja je snažno odjeknula u meni – mi smo često jako okrutni prema sebi.
Zaboravljamo ili ne znamo biti sami sebi važni? Nježni i brižni. Oprostiti sebi. Prigrliti sami sebe kad je teško. Je li došlo vrijeme da to promijenimo?
U prilici smo vidjeti i otpustiti neke emocionalne obrasce koji nas drže u kontinuiranom stanju napetosti i nezadovoljstva. Popravljamo ono što se ne da popraviti, a energija nam slabi. Zato počnimo od sebe.
Koja je moja istina?
Što mi govore moji osjećaji?
Jesam li spreman/spremna iskoraknuti u nepoznato i isprobati nove načine kako bi i ishod bio drukčiji?
Jesmo li spremni krenuti na put nježnosti i suosjećanja prema sebi…
