„Trauma nije ono što vam se dogodilo. Trauma je ono što se dogodilo unutar vas kao rezultat onoga što vam se dogodilo.“ – dr. Gabor Maté
Sjedite u tišini. Vanjski je svijet utihnuo, a vi ste odlučili zakoračiti u prostor iza misli, u susret s onim najdubljim, najčišćim dijelom svoga bića. No, umjesto očekivanog mira, u tijelu se budi neukrotivi uragan. Suze počinju teći u potocima, a čeljust zahvaća neobjašnjivo podrhtavanje, dok zubi cvokoću kao da stojite na hladnoći.
U tom trenutku, naš racionalni um, odgojen na strogoj logici uzroka i posljedice, prestrašeno skače i pita: „Zašto sada plačem? Zašto drhtim? Pa u ovom trenutku sam dobro. Nemam nikakvog opipljivog razloga za tugu.“
Ovaj tihi paradoks – da proživljavamo silovite tjelesne i emotivne katarze upravo onda kada je u našoj sadašnjosti sve mirno – jedna je od najdubljih zagonetki unutarnjeg rada. Odgovor na nju ne stanuje u trenutačnim okolnostima našeg dana, već u zaboravljenim, zaključanim kutovima našeg tijela.
Jer „Tijelo pamti ono što um želi zaboraviti.“ – dr. Bessel van der Kolk
Kada odrastamo u okruženju koje od nas tiho zahtijeva da budemo savršeni kako bismo kompenzirali tuđa nezadovoljstva, naš živčani sustav razvija preuranjenu zrelost kao štit. Dijete koje rano nauči da je sigurnije šutjeti, da nema pravo izreći svoju istinu i da njegova vrijednost ovisi isključivo o njegovim postignućima, ne može te teške nanose emocija preraditi. Ono ih mora sakriti pod kožu.
I tako stvara „mišićni oklop“ – biološku arhitekturu u kojoj se neproživljene emocije, strahovi i neizrečeni krici doslovno ugrađuju u našu muskulaturu. Stiskanje čeljusti postaje brana koja desetljećima zadržava neizgovorene riječi i pobune da ne naruše krhki mir, a zadržavanje suza postaje neprobojan štit koji nam jamči da nećemo ispasti slabi ili manjkavi u očima onih o kojima ovisimo.
Godinama kasnije, mi možemo postati izuzetno uspješni, ostvareni ljudi čiji životi zahtijevaju vrhunsku samokontrolu i intelekt. No, naš živčani sustav ispod tog odijela odraslosti i dalje vjerno čuva stisnuti oklop djeteta koje je moralo spašavati svijet odraslih.
No, što se događa kada u utočištu meditacije uđemo u stanje duboke predanosti i kada se pred našim unutarnjim vidom pojavi drevni simbol Oka koje nas promatra?
To oko nije kritički sudac na kakvog smo navikli u djetinjstvu ili u ranjavajućim ljubavnim odnosima. To je milostiv pogled našeg Višeg ja – svjetlost koja nas istinski vidi, prepoznaje i prihvaća u našoj ogoljenoj esenciji, bez potrebe da išta postignemo, popravimo ili dokažemo.
Ono trenutka kada se osjetimo istinski viđenima i prihvaćenima u svojoj ranjivosti, u našem se biću događa duboki obrat – živčani sustav nakon cijelog života provedenog u obrani prepoznaje apsolutnu sigurnost. A kada oklopi shvate da opasnosti više nema, oni se počinju otapati.
Kada oklop popusti, tijelo koristi trenutak za vraćanje starih dugova duše kroz retroaktivno pražnjenje. Mi ne plačemo zbog današnjeg dana. Mi plačemo za sve one dane, mjesece i godine kada nismo smjeli pustiti suzu jer smo morali biti stup i oslonac. Naša čeljust ne cvokoće od trenutačnog straha. Ona drhti jer se oslobađa desetljećima starog stiska šutnje. Jer naše biće se konačno čisti.
Taj pljesak suza i drhtaja nemoguće je razumjeti logikom uma. Jer um voli analizu. Ali, tijelo… ono čezne samo za jednim – dopuštenjem da bude ranjivo.
„Ono što ne isplačemo u suzama, isplakat ćemo kroz druge organe.“ – dr. Henry Maudsley
Iscjeljenje kroz tijelo je predivno, ali dugotrajno putovanje, koje ima svoj vlastiti ritam. Slojevi oklopa ne nestaju odjednom. Oni se otapaju polako, poput snijega u proljeće, kap po kap, kroz svaku suzu koja padne i svaki drhtaj koji prostruji kralježnicom.
I zato, ako se pronalazite u ovim riječima, ako ste i vi putnik na jednom takvom putovanju, dopustite sebi da budete viđeni u svojoj nesavršenosti. Dopustite svom tijelu da ispriča priču koju je moralo prešutjeti.
I znajte da vas s druge strane tog otapanja ne čeka praznina, već bezgranični, autentični mir koji vam više nitko ne može oduzeti. Na sigurnom ste, u rukama vlastitog mira. Jer konačno možete odahnuti i pustiti da se oklopi pretvore u prah.
Martina Setnik
