Koliko smo se dali zarobiti. Koliko smo nestali u kolotečini života, u strukturama krutog razmišljanja, u bespućima nametnutih pravila i propisa, suludih normi ponašanja, potpuno utopljeni u maglu sistema. Samo je pitanje vremena kada će naša duša doći po svoje i prekinuti taj čvrsti lanac kojim nas drže utjerivači straha i nemira. Najčešće se to dogodi kroz neki događaj, kroz situaciju neku koja nas dovoljno protrese – onako iz temelja. Poljulja nam sve korijene i prodrma lažno izgrađene sigurnosti, učinivši da se zapitamo ono čarobno pitanje: “Tko sam Ja”? Pitanje koje neminovno otklanja crni povoj s naših očiju i kojim dajemo dozvolu samima sebi da ta novo otkrivena iskra u nama titra još jače. I rušenje svega starog može početi.

atma.hr – 52




Često zaboravljamo koji smo sretnici. Zamisli samo…

Svakog trenutka, neprekidno obasipani smo s milijun načina, milijun mogućnosti, milijun prilika za stvoriti svoj mali zemaljski Raj, a mi se gušimo u mrtvilu i oluji pokušavajući korigirati čitav svijet ili preuzimajući na sebe ulogu Spasitelja.

Kao da je Svemir nesposoban… pa je učinio grešku stvorivši nekoga ili nešto.

Uporno uplićemo svoje prste u živote tamo nekih ljudi, namećemo svoja pravila i način življenja i mišljenja svima oko sebe, kritiziramo i ponižavamo, grdimo, zamjeramo, često i pod izlikom pomaganja.

Sve to potpuno odvojeni od samih sebe i zakačeni za neke tuđe rukave, nogavice i haljine.

U svom tom bunilu ni ne sluteći, da to sve činimo kako bi izbjegli susret sa samim sobom.

Sa svojim unutarnjim središtem koje strpljivo čeka trenutak da obratimo pozornost i uvidimo koliko smo se pogubili.

atma.hr – 52




Koliko smo se dali zarobiti. Koliko smo nestali u kolotečini života, u strukturama krutog razmišljanja, u bespućima nametnutih pravila i propisa, suludih normi ponašanja, potpuno utopljeni u maglu sistema.

Samo je pitanje vremena kada će naša duša doći po svoje i prekinuti taj čvrsti lanac kojim nas drže utjerivači straha i nemira.

Najčešće se to dogodi kroz neki događaj, kroz situaciju neku koja nas dovoljno protrese – onako iz temelja.

Poljulja nam sve korijene i prodrma lažno izgrađene sigurnosti, učinivši da se zapitamo ono čarobno pitanje: “Tko sam Ja”?

Pitanje koje neminovno otklanja crni povoj s naših očiju i kojim dajemo dozvolu samima sebi da ta novo otkrivena iskra u nama titra još jače.

I rušenje svega starog može početi.

devet pravila za prihvacanje smrti

Rušenje svega što smo mislili da jesmo i što smo slijepo vjerovali da je istina kreće polako, strpljivo, ali u potpunosti dosljedno i uporno, poput mora koje svojim sporim ljuljanjem valova od oštrog neuglednog kamenja stvara predivne oblutke.

A kada nam otpuštanje i promjene postanu prisnije, naše Buđenje strmoglavo juri sve brže i jače. Uranjajući nas u dubine i povlačeći nas u visine koje nikada nismo ni sanjali.

I otvorivši oči jednoga jutra, shvatimo kako svakim novim svitanjem naš dotadašnji nemir polako kopni, rastapa se i nestaje, a zamjenjuje ga čistom ljubavlju okupan Svemir.

Karmen Buneta/sapatsvemira.hr