Slijedi razgovor o dobročinstvu između duhovnog učitelja, Srila Romapada Swamija i jednog studenta. Ovdje Swami zagovara tezu kako je najveće dobročinstvo kada nešto radimo za zadovoljstvo Boga jer na taj način zalijevamo korijen i jedino tada sve grane i lišće dobivaju neophodnu vodu – na pravilan način. 

atma.hr – 52




Pitanje: Ljudi bi trebali pomagati bližnjima samo zbog pomaganja, bez dodatnih motivacija. Promicanje takvog ponašanja je pozitivni dio društva općenito. Ako sve činimo za Boga, time se poriče osnovno ljudsko dostojanstvo svakog dobrog djela, čak i ako rezultat možda bude isti. Razlika u motivaciji uklanja svu dobru volju iz priče. U suštini, ljudi koji čine dobra djela samo zbog posredne svrhe su samo automati. Ne smatram takvo djelovanje ni malo pozitivnim za društvo, jer ljudi cijene i nalaze nadahnuće u djelima koja se čine iskreno iz srca. Ako bi svi djelovali u ime Boga, umjesto za svoje bližnje i ako nitko ne bi stvorio dublje veze s drugim ljudima, bi li svijet uistinu bio bolje mjesto ili bi najbolji aspekti čovječanstva bili izgubljeni?

romapada swami
Romapada Swami

Odgovor: Iako je ideal pozitivnog društva koji predstavljaš plemenit, u praksi vidimo da se ne može ostvariti i da predstavlja utopiju ako u sliku ne uključimo Boga. U zadnjih nekoliko desetljeća, nakon što su države postale svjetovne, pazi se da se ne spomene Bog u obrazovnim institucijama, a religiju se svodi na neku vrstu osobnog hobija ili neslužbenu nevladinu dobrotvornu organizaciju. Nema nestašice istraživačkih i reformatorskih pokreta, kao i humanitarnih napora namijenjenih uzdizanju ljudi koji iznalaze različite načine za pomoći drugima. Tisuće dobronamjernih socijalnih znanstvenika, učitelja i psihologa daju sve od sebe da iznađu bolje metode za oblikovanje karaktera kod djece i tako dalje. Kao rezultat svih tih napora svijet bi trebao biti sve mirniji, ljudi sve ljubazniji i u boljim odnosima s drugima, itd. – međutim svaki nepristrani i razumni promatrač može vidjeti da je tendencija baš suprotna i da kriminal, prijevare i socijalni nemiri rastu svaki dan. Čak i susjedi dvaput promisle prije no što poklone povjerenje jedan drugome.

Tako, izostavivši Boga iz jednadžbe, postaje ljudima, ili grupama ljudi različitih interesa, sve teže raditi na zajedničkom cilju. Samo je pitanje vremena kad će se dobra volja među njima umanjiti ili nestati.

atma.hr – 78




Definicija dobrote

Molim te, razmisli kako bi, u scenariju koji si opisao, definirao što je ustvari dobro? Stvarna dobra volja trebala bi značiti nešto više od samo pomoći starici da prijeđe ulicu ili dati donaciju za Vojsku spasa ili se ozbiljnije posvetiti plemenitim i vrijednim ciljevima i osjećati se važnim zbog toga. Ima mnogo onih koji tako čine, ali njihov život ipak ne odražava dobar karakter u mnogim drugim vidovima. Štoviše, samim njihovim načinom života oni, svjesno ili nesvjesno, često znaju nenamjerno nauditi nemoćnim žrtvama, čak i dok pokušavaju biti “dobri” prema nekim drugima. Čitav koncept natjecanja u životu i pokušaja da budemo bolji od drugih, na kojem počiva cijelo društvo, suprotan je idealu dobronamjernosti. Okradi Petra i pomozi Pavlu – to također nije baš lijepa definicija dobronamjernosti. No, ako u ovom svijetu želite pomoći jednom biću, nesumnjivo ćete nauditi drugome, ako ne stavite Boga u središte. Borba za slobode žena često na kraju za posljedicu ima teško zanemarivanje djece. Netko može zagovarati akcije za davanje obroka siromasima, no nauštrb ubijanja nedužnih životinja. Suosjećanje nekog drugoga možda se proširuje i na životinje, no što je sa šumama ili nižim oblicima života?

Bez apsolutnog autoriteta svatko je prepušten vlastitom definiranju i ograničenjima dobrote – no to nalikuje pokušaju vožnje po auto-cesti bez ikakvih pravila, oviseći samo o dobroti i dobroj procjeni drugih vozača! Definicija dobra u bezbožnom društvu je proizvoljna ili, u najboljem slučaju, konvencionalna – zasnovana na trenutno važećem mišljenju većine, što jednostavno znači: tko je jači – taj tlači, a ono što se smatra ispravnim se neprekidno mijenja kako se mijenjaju hirovi javnosti.

I tako, kad je Bog izostavljen iz jednadžbe, nije čak moguće ni odrediti što zapravo znači biti istinski dobar prema drugome i postići da se svi oko toga slože. U takvim uvjetima, kako možemo podučavati ljude i usaditi im takav karakter ako nismo u stanju ni definirati ga?

atma.hr – 52




Vedski pogled na dobročinstvo

S druge strane, sljedbenici vedske kulture shvaćaju da je Bog vrhovni autoritet, a također i najveći dobronamjernik svakog živog bića. Dharma predstavlja pravila ponašanja koje je ustanovio sam Bog. Njegovi zakoni važe univerzalno, u svako vrijeme i na svakom mjestu. Slijeđenjem Božjih zakona, sva živa bića istovremeno imaju dobrobiti, takoreći bez popratnih učinaka. Suprotno tome, svaki zakon kojeg izmisli čovjek, neminovno je manjkav, ograničen našom ograničenom vizijom i ne može se univerzalno primijeniti. Nadalje, vedsko shvaćanje dobročinstva je na duge staze (sreyas), ne kratkotrajno rješenje (preyas). Istinsko dobročinstvo je ukloniti sve nevolje ponovnim povezivanjem s Bogom. Materijalna poboljšanja uspoređuju se s nuđenjem obroka izgubljenom djetetu ili s puhanjem na opekotinu da se postigne privremeno olakšanje. Prava pomoć je, međutim, povesti dijete natrag roditeljima, pronaći lijek za bolest, posvetiti se izvoru problema koji je drugima uzrokovao te nevolje. U konačnom smislu to znači povezati ljude natrag s Bogom, što može uključivati lijepe riječi, ponudu prasadama ili olakšanje, no ustvari se ide puno dublje od toga.

Duhovna osoba razvija sve dobre odlike

Rekao si da su oni koji čine plemenita djela ili pomažu drugima samo da bi zadovoljili Boga – automati, no ja ne mislim tako. Onaj tko je vješt u umijeću djelovanja u odnosu s Bogom, automatski razvija sve dobre odlike koje se mogu poželjeti. Kad takva osoba djeluje suosjećajno, to nije samo zbog pristojnosti, formalnosti ili religijskih obveza, već on zaista osjeća duboku sućut, ne samo na ograničeni, sebični ili sebično-prošireni način, već prema svim djelićima Boga. To se zaista čini iz srca, mnogo dublje i iskrenije no što je samo ljudska pristojnost ili obveza koju netko može nakratko osjetiti pri susretu s osobom u nevolji.

Kada je, na primjer, moj duhovni učitelj Srila Prabhupada prvi put doputovao u Kaliforniju da bi ispunio želju svog duhovnog učitelja, naišao je na prizor kaosa i ludila – mladež je izgubila vjeru u materijalističke ciljeve zapadnjačke kulture i pretvorila se u hipije. Njihov slučaj je pobudio veliku zabrinutost javnosti, jer su predstavljali nekontrolirani društveni problem, osjećajući se izgubljenima, zbunjenima, pod djelovanjem LSD-a i drugih narkotika, ispali iz društvenog toka, doma i škole, prepušteni ulicama San Francisca. Svi javni autoriteti i odgovorni građani, poput policije, vođe građanskih institucija, socijalni radnici pa čak i liječnici bili su neuspješni u traženju rješenja kako pomoći toj divljoj, opijenoj mladeži. Usred tog kaosa ušetao je Srila Prabhupada, postariji, kulturni svetac iz Vrindavane (Indija), bez pomoći i iskustva u rješavanju takvih kriza, bez resursa i podrške, i ponudio hipijima transcendentalnu zaštitu i višu alternativu. Prihvatio ih je i zaštitio, nahranio, usmjerio i uposlio, postupavši s njima toplo, ali s povjerenjem, pokazao im proces predanog služenja Boga, i ne samo to – vremenom je preobrazio i uvježbao mnoge od njih da postanu svete osobe! Nadležni u San Franciscu nisu bili samo blagonakloni prema njemu, već i zapanjeni njegovom učinkovitošću, budući da je sam uspio napraviti ono što njima zajednički nije polazilo za rukom.

25 BHAGAVAD GITA

atma.hr – 52