Vani je bješnjela oluja. Između moje slutnje i njegova grebanja po vratima ni dvije sumorne misli se nisu mogle smjestiti. Ovaj put odlučih biti čvrst. Nema mu unutra. Moje srce će mu pokazati da je na granit udario. Toliko puta me do sada prevario, toliko puta… Čekaj… Počeo je jecati… ridati, glavom o vrata udarati… Ne, nije me slomio, ali… mala, izlječiva bolest uz neodgovarajući tretman lako prelazi u veliku, neprolaznu traumu. Ili: malu bolest možete malo i ignorirati, ali velikoj morate biti veliki brat i zbrinuti je u bolnicu koja ne mora nositi naziv vašeg milosrđa.

Pred vratima je stajalo klupko drhtećeg jada – tako skupljen se srušio na pod, dok su mu o žuto, ispijeno lice bubnjale krupne kišne kapi.

Moj bolesni Ego.

Bio je u groznici. Do bolnice možda ne bi ni stigao, uostalom, nema te bolnice koja liječi bolesna ljudska ega. Smjestih ga u krevet, utoplih, ispucalim usnama vodu i molitvu prinesoh. Zakleo se na bezuvjetnu odanost ako preživi. – Ne, rekao sam, stotinu puta si se dosad zaklinjao, sto i jedan put me prevario. Stoga, čim se oporaviš, out… out… a najkasnije za sedam dana. – Tvoje srce je granit – rekao je. – Ne, svaki granit će od sada posuđivati moju srčanost – odvratio sam.

Oporavljao se, očito, stasavao, rastao… malčice i u mojim očima jer je zaista postao kulturan. Nije žurio u toalet prije mene, nije bučio po stanu, nije ostavljao mrvice za sobom, on – sad mrva mrve mene sadašnjeg.

Uvečer šestog dana mu rekoh da se sutra rastajemo. – Priušti mi još jednu učtivost, jedno malo iznenađenje za tebe. – Kakvo iznenađenje? – Vidjet ćeš sutra – samouvjerenim smiješkom je odvratio.

Sutradan me doista ugodno iznenadio. Bez riječi mi je pred oči podastro jedan listić i jedne novine. Lutrijski listić i vijest o glavnom zgoditku. – Uzmi ga – tvoj je. Bio sam ganut. Granitno ganut.

Svečana večera prilikom dodjele novčanih nagrada. Sad sam odlučio ja njega malo iznenaditi, da vidimo njegove živce, njegove granite. S voditeljem priredbe dogovorih malu zabunu prilikom čitanja dobitnih brojeva.

–Glavni zgoditak od tri milijuna, dragi posjetitelji, dobio je broj… ne onaj koji je otisnut u novinama, to je štamparska greška, dragi prijatelji, već broj 35946… molim… ah, ne… ipak je onaj broj bio točan… dakle: 2076439! Kasno, prekasno za ispravku, tragično za šalu, jer između dva sklopa brojeva moj uparađeni Ego je pao u nesvijest, komu – rekli su mi poslije. Stani, Ego, vrati se, s kim ću podijeliti ovaj novac ako mi sada odeš – preklinjao sam sad ja i molio – bit ću ti bezuvjetno vjeran, kunem ti se! – gotovo sam plakao.

U bolnici je samo jednom otvorio oči i i u moj obraz prošaptao – Kako si mi ovo mogao učiniti? Potom je izdahnuo. Zalud sam preklinjao liječnike da ga održe na životu barem dok novci ne slete na naš račun. Mislio sam da će ga pogled na štedni, milijunski iznos šokom privesti životu.

Na sahrani sam mu održao slovo. – Nisi zalud umro! – poentirao sam, a granit u meni se zakleo da dobitak ne ću ni taknuti. Jer, nijedno podizanje novca ne bi moglo proći bez njegova duha, a duhovi (negdje sam pročitao) ne znaju racionalno upravljati novcem.

Ako sam ga otjerao od upravljanja novcem, iz snova mi je to malo teže uspijevalo. Trebalo je bježati. Gotovo sam drhtao na svaku pojavu kišnih kapi jer sam ga očekivao na svojim vratima, njega ili njegov duh, svejedno. Prodao sam stan i kupio garsonjeru u nekoj zabiti, ali i tamo sam počeo viđati neke sumnjive tipove koji su se počeli muvati oko mog novog boravišta. Preselih se na slabo nastanjeni otok, sagradih drvenu kolibicu na osami, predadoh se robinzonskom stilu života. Možda ću ipak uspjeti pronaći spas?

Često kuckah u drvo moje male kolibe, jer je smiraj moje duše svakim danim postajao sve izgledniji.

Jednom sam, kao i obično u to doba dana, šetao uz morsku obalu. Primijetih kako mi se približava neki čudan lik. Slutnja me nije prevarila. Tako hodati, tako izgledati, tako glavu obarati mogao je samo očajnik. Ovaj je, ali u potpuno drugačijem izdanju, još donedavno promicao mojim životom kojeg sam ostavio. Kad mi se predstavio uvidio sam da savršeno vladam intuicijom. Bio je bankar banke u kojoj sam zaledio svoj milijunski dobitak. Ali, zaledila se i banka. Žalio sam više njega negoli moj propali novac. Ponudio sam mu smještaj, barem privremeni, u mojojoj drvenjari. Iz uviđavnosti je odbio. Kaže, dovoljan mu je i šator kojeg će podignuti u blizini moje brvnare. Da mi je je ponudio svoju bezuvjetnu vjernost kao zahvalu pomislio bih: moj reinkarnirani ego. No, nisam htio griješiti dušu. Pomoći ću mu da pronađe spas, možda će ih još tisuće trebati u svijetu u kojem banke propadaju.

Ali, na otoku tisuću povjetaraca intuicija se lako uspava. Ni moja nije bila izuzetak. Bankar se ubrzo uzoholio, sve češće mi dolazeći s prijedlogom da oko daščare i šatorčića počnemo uzgajati voće, saditi stabla, prodavati plodove u selu, onemogućavajući konkurenciju – smijuljio se u svoju bradu pustinjaka – nekim efektnim bankarskim trikovima. U njegovim pijanim noćnim ispovjedima shvatio sam da to nisu bili nikakvi trikovi već najobičnija podlost – trovanje tuđeg tla.

Nikad sa svoje šetnje nisam trčao prema svojoj nastambi, ali toga dana jesam jer mi je koliba bila u plamenu. Uspio sam je spasiti da čitava ne izgori. Bankar je nestao. Njegov šator je bio u totalnom rasulu, zar sam ja pokraj tog smradnog nereda živio?

Spustila se noć nadamnom, nad zgarištem, nad bankarevim smradom. “Tko uništava posljednju postaju moga bijega?“, razmišljao sam dok su nagorjele grede prijetile da mi se na glavu obruše.

Spavati ću u kolibi pa što bude. Sramim se otvorenog neba, stidim se poduka koje bi mi pod zvijezdama priroda mogla dati. Nepobitno bi me ukorila zbog mog prvog koraka bijega, još onda kad je moj bolesni ego na, mislio sam, bolesnoj kiši i nezdravom vremenu, lupao na moja vrata. Ali, otkud mi ideja da je kiša bolesna, da su zračni vrtlozi nezdravi? Rasplesanost galaksija da je urokljiva? Ma, trebao sam širom rastvoriti vrata svoga doma i istrčati u najjači ritam kišnih dragulja, divlje se smijati i mahnito ih piti, trebao sam grliti vjetar kad on najgrleniji jest, trebao sam radosno skakati uvis jer mi se posrećila svemirska polimetrija mokroga lišća, trebao sam se baciti u kišnu bujicu na cesti, sretan i presretan jer su mi svi ti divni darovi srca – granitnog srca svemira bili na dohvatu ruke, na prstohvatu misli. Tad moj bolesni ego ne bi lupao na vrata ovoga „čudaka“, ne bi srceparateljskim glasom molio za šalicu toploga čaja.

Umjesto toga ja sam čekao da on donese lažne planove o lažnoj sreći lažnih dobitaka. Da mi pošalje lažne bankare i da lažira svoju smrt. Jer on je živ.

Ali, ne kunem mu se ni ovim sagorjelim, pocrnjelim gredama, ni ovim smradnim bankarskim šatorom kojeg ću pretvoriti u muzej smradne civilizacije, ne zaklinjem ga ni ovim nebom, ne grozim mu se ni kataklizmama, samo ga pozivam da dođe u ovu poluizgorenu daščaru koju nikad ne ću popravljati, pozivam ga da se na otoku tisuću povjetaraca, tisuću sagorjelih greda i tisuću iskričavih, zvjezdanih ispovjedi – tih najljepših naracija k nebu i od neba, konačno suoči sa samim sobom i samnom u sebi – nek’ planu obojica ako će u odsliku najudaljenijeg galaktičkog plamena ugledati svoje neiskeženo, nezemaljsko lice, lice oglednih izvanvremenih, izvancivilizacijskih, a tako prirodnih, tako ljudskolikih katarzi.

Prethodna objavaCIA i pokusi s izvanosjetilnom percepcijom
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop za 09.08.2014.
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.