Koliko puta smo čuli misao: „Ništa ne brini, sve će doći na svoje mjesto!“ Koliko puta su nam u teškim trenucima ljudi upravo ovo rekli? Ali iako svi ovo znamo kad dođu teški trenuci, pitamo se kako da ih preživimo. Znamo da će sve ovo proći, „biti jučer“, ali opet tu nešto žulja…

Postoje dani, kad se osjetite izgubljeni i pitate se, kako prevazići neke Glasnike, zašto se neke stvari baš vama događaju, zašto opet padate na istom mjestu, koljena su vam opet krvava.

Tog jutra ako se osvrnete oko sebe, imati ćete osjećaj da se sve urotilo protiv vas, da živite u svijetu u kojem nerazumijevanje caruje, u kojem se ljudi ne vole, u kome vlada opći metež i grabež za resurse. Imate osjećaj kao da je sve krenulo nizbrdo, a vi jednostavno ne znate kako da zaustavite taj proces. Bježite od osjećaja nemoći, od svojih slabosti, opirete se. Prvo bi se trebalo umiriti, a zatim do maksimuma pojačati svoje Glasnike, truditi se da se što više sjetite situacija u kojima se nešto nije ostvarilo, kako ste zaželjeli. Poželjno je da se odvojite od drugih, jer će vam oni biti ometači u tom trenutku.

Sjedite i prisjećajte se svega što vam nije išlo u životu, vucite sjećanja iz najdonjih ladica i onda će krenuti da vam reagira duhovno srce (područje timusa), tu se nešto dešava. Pojačajte još, sve do trenutka, dok ne osjetite istovremeno da gubite dah i da se pojavljuje osjećaj svježine. Zadržite koji čas taj trenutak, jer nakon toga ćete udahnuti Vazduh kao nikada do tada. Postati ćete zahvalni za svaki udisaj, jer upravo ste se borili za dah, a nakon toga i emotivni dio će se posložiti. Početi ćete da ridate, bez da možete zaustaviti suze, ali istovremeno ćete se osjećati kao da ste bacili veliki teret s vaše Duše. Kao da je nešto na neki čudesan način došlo na svoje mjesto. Ako možete izađite vani i prošetajte poželjno sami, ili u društvu osobe, koja umije da čuti.

Svjesna sam da većina na Balkanu ovo ne može uraditi s lakoćom, jer živimo s drugim ljudima. Također, ovdje se smatra da nije u redu plakati, jer su suze odraz slabosti. Neka vama vaše suze budu odraz snage i jedno veliko olakšanje, jer znate da ste upravo skinuli jedan duhovni teret, kojeg ste nosili na leđima. S vremenom ćete primjetiti da je sve manje sjećanja na „loše trenutke“ u vašim ladicama.

Kad prođete ovu lekciju i dođe mir, pojaviti će se i zahvalnost, ta mala rasplesana balerina, koja nas vodi za ruku ka naprijed i osvjetljava put.

Ne vrijedi se tući s mrakom u sebi, ne vrijedi mu bježati, jer je kao sjenka, ako želite da sija sunca u vama, morate upaliti svjetlo. Ako želite da vam sjenka, bude pod nogama, potrebno je da sunce zasija jako, onako jako kako sija točno u podne.

Zamislite da jedno zvono s obale vas doziva i da vam ono služi kao podsjetnik, kad god se u vama izgubi mir, ili bolje rečeno kad vam nemir pokuca na vrata.

A kad isplačete tugu, koju ste ponijeli sa sobom u godinama, koje su sad ostale daleko iza vas, sve će opet biti na svom mjestu. Opet ćete na ulici vidjeti sretne ljude, čak i na kiši osjetiti ćete toplinu kojoj težite, zahvalnost za sitnice koje su vam poklonjene. Otvorili ste vrata Miru i on se sad ponovo uselio u vaše Srce i sa sobom je donio sjećanja na sve one situacije u kojim ste uspjeli da nešto uradite, posjetiti će vas na vaše mogućnosti i čuda koja stvarate i kojim svjedočite svakoga dana.

Kad osjećate u sebi Mir, izgledati će vam u početku da ste fenjer među svicima i da je vaše svjetlo vještačko, no kako prolazi vrijeme osjetiti ćete, kako ste se stopili s prirodom i njenim zakonima, plesati ćete s njom u ritmu i svjetliti ćete u noći.

Kad je u vama sve mirno, kao na površini bistrog jezerceta, možete da vidite svoj odraz i on nije iskrivljen, nije strašan, već vam se u očima vidi Mir i Ljubav, kao kad vam je oftalmolog napokon pogodio dioptriju, pa vidite i ono djetešce što se igra daleko od vas. Pogledate u dan, u nebo, u drveće i sve vam je lijepo. Slično osjećaju, kad se zaljubite, samo ovaj traje i ne može da ga poremeti sitnica. Ovaj osjećaj je drugačiji, jer dolazi iznutra, a ne izvana. Osjećati ćete da vas je preplavila Ljubav, a ustvari vi ste postali Ljubav. To je kao kad se nalazite u čamcu, oko vas je voda, valovi, mogu biti i pirane, no vi ste na suvom, na sigurnom. Vi imate vjetar u svojim jedrima i plovite dalje svojim putem.

Napisala: Bojana Knežević
https://www.facebook.com/Journeyandbook
http://sumabambusa.blogspot.ba

Prethodna objavaŽene koje “zapnu” s muškarcima koji ih ne zaslužuju
Slijedeća objavaRazdražljivost, nizak tlak, buđenje u noći: Ovo su uzroci nedostatka magnezija u organizmu!
Bojana Knežević
Bojana Knežević zaljubljenik u pisanje...piše duhovne priče, pjesme, putopise, bajke, priče o mjestima gdje se može dobro klopati i nezamislivo joj je da prodje jedan dan u kojem nije nešto napisala. Koliko voli pisati, govori najbolje činjenica da je ostavila iza sebe posao i zanimanje pravnika, da bi se bavila isključivo pisanjem. Voli da putuje, upoznaje neobične ljude, običaje i kulture, uči strane jezike i fotografiše. Životna joj je želja posjetiti Nepal i napisati knjigu fantastike, posvećeno njenim najmudrijim učiteljima - djeci.Bilo bi lijepo kad bi djelić svog unutrašnjeg Bića prenijela na vas, dok čitate tekstove proizašle iz Bojaninog pera..

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here