Treba li um smatrati, kao u nekim duhovnostima, maltene neprijateljem našeg duhovnog rasta, ili, naprotiv, osnovom jačanja kompleksa um-duh-tijelo? – Pasivni fokus na jednoj točki, kao u meditaciji ili u mantranju, može imati svoju ulogu u relaksaciji uma, ipak: može li se umtrvljivanje aktivnosti uma smatrati idealom dok funkcioniramo u ovoj fizičkoj ravni? – Zapitanost i aktivni kontemplativni fokus na izabranom pitanju, temi, problemu… – kao instrument jačanja uma?
Piše: Miroslav Prvulović
Moć uma je preširoka tema. U okviru nje je i spoznajni dio, i memoriranje informacija, i vizualizacija, i veza sa govorom-pisanjem, i veza sa ponašanjem, sa praktičkim koracima, i cijeli dugi niz aspekata. Ništa ne realiziramo u fizičkoj realnosti, a da za to nismo imali prije toga makar misaoni impuls, ako ne baš pravi projekt. U umu je najprije bila slika, na primjer, neke zgrade, i morala se prvo u njemu roditi slika, pa namjera, pa praktički koraci, da bi se nakon određenog vremena u fizičkoj realnosti pojavila sama zgrada.
Moć uma, uz sva ograničenja i smetnje kojih tek u novije doba postajemo svjesni.
Iz definirane teme zanima nas jedno uže pitanje, vezano za zablude (eto tih smetnji i smutnji!) koje nam donode vjetrovi iz nekih duhovnosti. A kao krajnost iz onih duhovnosti u kojima nam je um prikazan skoro kao neprijatelj. Logično: viši tamni faktori znaju gdje nam je moć, te je ili ometaju, sputavaju, ili nam je u samom našem umu, a preko nekih duhovnosti, prikazuju kao opasnost.
Točno je da nam aktivnost neistreniranog uma smeta, skačući kao majmun po kavezu, rečeno je negdje. Kada nemamo jak fokus – i Energija nam se rasipa, snaga uma opada. Ali to ne znači kako nam je umrtvljenost uma – ideal. Fokus i snaga misli se mogu uvježbavati. Ali ne kroz takoreći zaglupljujuće aktivnosti.
Um nam treba odmor. U redu. Ali odmor dobivamo tako što se ne naprežemo ni sa kakvim fokusom, ne tako što pokušavamo svjesno zaustaviti aktivnosti uma, isprazniti ga, navesti ga na repetitivnosti koje mu nisu u pravoj prirodi. Pri opuštanju, bez namjere u umnom bavljenju bilo čime, treba samo strpljivo čekati da se misli same od sebe stišaju. Onoliko koliko nam je to osobno moguće, koliko je uopće moguće. One, misli, će postajati sve tiše i tiše, ali nam se neće, po idealima nekih duhovnosti, um totalno isprazniti. Ako bi to bez samoobmanjivanja bilo moguće: tko bi uistinu zašao u prazninu uma – ne bi se mogao vratiti u aktivnost uma, jer kako se može netko, iz pozicije uistinu postignute praznine uma svjesno se vratiti u svjesno stanje normalnog funkcioniranja, dakle i sa normalnim funkcioniranjem uma? Ako ste u praznini uma – izgubljeni ste u praznini, a tamo vas nema što pokrenuti da se vratite u normalno (ili “normalno” stanje uma). Uostalom, i da se ne bavimo previše suptilnim pitanjima u kojima se prepliću metafizika i psihologija, odgovori na njih nisu nam ovdje neophodni.
Izgleda da je na djelu, u idealima nekih duhovnosti, manipuliranje pitanjem fokusa uma. U mantri, meditaciji, ili nekim vidovima meditacije, imamo fokus na ponavljanju jedne ili nekoliko riječi, ili u nekom drugom smislu fokus na jednoj točki (pojmu, riječi, slici, itd.). Smatra se da se time um prazni, izbjegava se grč aktivnosti, sa kojom kao da smo preplavljeni asocijacijama i čime sve ne, onim grčevitim unutarnjim “filmom”. Tu aktivnost, uistinu štetnu, nekontroliranu i “rasipničku” aktivnost uma po preporukama onih koji su naklonjeni mantrama i meditaciji prevladavamo – fokusom na jednoj točki, slici, pojmu… Prevladavamo ju – pasivnošću. Umrtviti aktivnost uma, često nekontroliranu aktivnost uma – pasivnim fokusom na jednoj točki (jednoj riječi, nekoj slici, ideji, disanju, otkucajima srca, itd.).
Da nam je to nit koja nas ili koja nam svijest povlači u više razine svijesti – moguće je, ali ne možemo dokazati, a izloženima sveopćim manipulacijama dobro je da budemo maksimalno oprezni spram onoga što nam se makar uvjerljivije iskustveno ne pokazuje kao korisno, da baš ne cjepidlačimo sa dokazima. Međutim, ako bi bila ispravna teza da mi samim opuštanjem, bez namjere da fokus uma “zalijepimo” za bilo što, postižemo odmor uma koji nam je potreban, onda nam pasivni fokus na jednoj točki nije niti potreban.
Ali vježba sa fokusom svakako jeste. Um koji skače “kao majmun u kavezu” svakako da nam jest neka podvala, da li frekvencijskog ometanja, da li interveniranja u DNK, ne znamo, nije nam praktički ni bitno da znamo. Dakle, vježba sa fokusom može biti izvodiva na jedan dokazano plodotvorniji način, preko aktivnog kontemplativnog uranjanja u odabranu “točku”, temu, riječ, ideju, sliku, itd. Razlika u odnosu na mantru i meditaciju je na relaciji aktivnost-pasivnost. Dokazano plodotvorniji način – pa to je način na koji se kroz povijest ljudske civilizacije dolazilo do svih otkrića koja ona ima, koja imamo. Nije se do spoznaja dolazilo tako što se um umrtvljivao, fokusiranjem na jednu točku, već tako što je njegova snaga baš ojačavana kontemplativnim fokusom na izabranoj temi (pitanju, problemu, itd.). Vježba fokusa – da, ali – aktivnog fokusa. Što ne treba miješati sa znanstvenim procedurama primjene logičkih principa u mišljenju. Ovdje kontemplativni fokus znači da dopuštamo da nam pri njemu, sa njim – dolaze uvidi, ideje, ili da sa njim zalazimo u dubinu onoga na čemu nam je fokus. Ako hoćemo, kao što je rečeno, odmoriti um, oslobodimo ga napora fokusa, dopustimo mu da se on spontano smiri, da mu-nam se misli spontano stišaju.
Oni koji se zalažu za prazninu uma i pasivni fokus na jednoj točki promoviraju kao nezamjenjljivi duhovni instrumentarij – te ideje i upute nam prenose preko knjiga, u novije vrijeme, brže, obuhvatnije, ekspeditivnije, preko suvremenih medija komunikacije. Ili, ako se obraćaju masi – preko televizije, radija, mikrofona… Sve to je netko morao pronaći, smisliti, po projektima uma realizirati. Da je kroz povijest ljudske civilizacije ideal bio maltene cjedonevni pasivni fokus na jednoj točki, a ne aktivno kontemplativno uranjanje u razne točke, izabrana pitanja, teme, probleme – ne bi se došlo dovde dokle se došlo. (Civilizacijska zastranjenja su drugo pitanje, ovdje govorimo o moćima uma.)
Dakle, po hipotezi koja je ovdje prezentirana: dokazano – moći uma nam dolaze preko aktivnosti uma, preko uvježbavanja i osnaživanja fokusa uma (kao kod “zbrajanja” zraka sunca kroz leću), aktivnog fokusa, ne kroz umrtvljivanje aktivnosti uma, pasivnim fokusom (kao u mantri, meditaciji…); pasivni fokus može imati svoju ulogu u dijelu relaksacije uma, u okviru sprege aktivnost-odmaranje, ali nikako se ne može dokazati kako se pasivnim fokusom, samim po sebi, jačaju naše moći, kao što se cjelodnevnim sjedenjem ne mogu jačati mišići nogu.
