Foto: stocksnap.io

Mislim da konačno shvaćam da možda nikada neću biti voljena na način na koji želim biti. Možda je moja sudbina da budem sama i da dajem, a da nikada u potpunosti ne dobivam.

atma.hr – 52




Počinjem misliti da možda nisam predodređena za ljubav. Pretpostavljam da nije u pitanju vrsta ljubavi koja bi natjerala nekoga da želi napraviti bilo što da bi bio sa mnom.

Osjećaj kojeg dvoje ljudi imaju koji ih inspirira da pomiču planine da učine svoju ljubav stvarnom poput izlaska sunca.

Možda je moj problem u tome što jednostavno mislim da ljubav treba biti čarobna – ne logična. Moja duša čezne za elektricitetom, iskrama, poezijom i poljupcem srodne duše radi kojeg svijet nestaje.

Ipak, koliko god žudim za tim, koliko god dajem takvu ljubav drugima, nikada je ne dobijem natrag.

Nikada nisam ja ta koja sjedi preko puta nekoga dok mi drži ruke i govori mi: „Dušo, ne postoji ništa na svijetu što ne bih napravio da ovo funkcionira, jer ti si jedina stvar u koju sam siguran.“

Međutim, umorna sam od laganja same sebe i umorna sam od pretvaranja da je prijateljstvo jedina mogućnost, a još sam više umorna od vjerovanja u ljubav i vjere da jednog dana neću odlaziti u krevet sama svake večeri.

Mislim da konačno shvaćam da možda nikada neću biti voljena na način na koji želim biti. Možda je moja sudbina da budem sama i da dajem, a da nikada u potpunosti ne dobivam.

atma.hr – 52




Pretpostavljam da je na neki način to i moja greška jer uvijek vidim svjetlo čak i u tami. Nikada se ne fokusiram na razloge zašto stvari ne funkcioniraju, već samo na razloge zašto bi trebale funkcionirati.

Ne sagledavam koliko teško će nešto biti, već koliko je to vrijedno. Ne trošim ni minute razmišljajući o tome kako će ljubav utjecati na druge, jer znam da kada nađete ljubav uz koju se osjećate dobro, držite je se.

Uvijek sam bila romantična, netko tko voli dramatični klimaks u filmovima kada se sve čini izgubljenim, ali ljubav pobijedi. Vrsta žene koja želi da muškarac vozi satima samo da osjeti moje usne na svojima, ili da me probudi usred noći samo zato što ne može dočekati jutro da me vidi.

Možda nije niti ljubav to što tražim, već želim biti toliko posebna nekome da bi taj napravio sve ne samo da me dobije već i da me zadrži. Da, čak i uz sve to odbijam se promijeniti.

Neću se povući ni centimetra jer nisam u stanju prihvatiti ništa manje od ljubavi koja će zavrtjeti moj svijet i lansirati me u drugu dimenziju. Ljubav koja me ljubi poput nedjeljnog jutra i baca me na koljena dok molim iz zahvalnosti što su naše duše spojene u ovom životu.

Ne želim regularnu ljubav. Ne želim da drugi odobravaju našu vezu jednostavno zato što imamo zajedničke stvari ili zato što bi on bio dobar dodatak mojoj obitelji. Ne želim da netko kaže da „imamo smisla“.

Ono što želim je muškarac koji će mi reći da ga izluđujem, da ga polako ubijam svojom ljubavlju i stvarnošću. Želim muškarca koji me udiše i odbija ići kroz život s bilo kim drugim pored sebe.

Želim muškarca koji će se boriti s idejom o meni i želim osjetiti da bez obzira što napravi, jednostavno me ne može izbaciti iz srca.

Mislim da ono što stvarno tražim je muškarac koji će se boriti za mene, za nas, na isti način na koji bi se ja borila za njega.

Netko tko ne samo da mi kaže da sam toga vrijedna – već mi to pokazuje svojim djelima.

Čak i s mojim srcem omotanim gorko slatkom ljubavlju, još uvijek ne mislim da tražim previše. Ne mislim da je ludo misliti da ponekad ljubav raste na najčudnijim mjestima i da kada se dogodi, umjesto bježanja, trebamo čvrsto ostati s nogama na zemlji i ostati odlučni da branimo nešto tako posebno.

Ne znam što će donijeti sutra. Ne znam hoće li se jednog dana naći muškarac koji baca oprez u vjetar samo da bi bio onaj koji se budi uz moje snene oči ujutro.

atma.hr – 52




Ne znam hoću li ikada biti voljena na način na koji trebam biti. Možda nisam predodređena za ljubav. Možda sam predodređena da prođem ovaj život sama, dajući bezuvjetnu ljubav poput darova onima s kojima se susretnem na putu.

Možda samo u svojoj samoći mogu voljeti onako kako volim – jer kada je to nerazrijeđeno i čisto, postaje nezaustavljiva sila.

Ali zapravo ne vjerujem to, jer znam da nisam u krivu zbog onoga što osjećam i želim. Naučila sam da u ljubavi dobivaš sjajne stvari jedino ako vjeruješ da ona postoji.

Što se mene tiče, radije ću provoditi svoje dane sama vjerujući u ovu neurednu, nesavršenu, tešku viziju ljubavi nego se zadovoljiti s bezukusnim okusom partnerstva bez strasti.

Autor: Kate Rose / Prevela: Suzana Dulčić za atma.hr