Kao vječne i moćne duše, koje su u ovom tijelu ovdje tek privremeno, na svome putovanju prema konačnom cilju – spoznavanju sebe i ponovnom sjedinjenju s Izvorom – svi ti trenuci tame i svjetlosti, boli i radosti, težine i lakoće (i svakog drugog para suprotnih dualnosti) samo su iskustva na našem putovanju ovdje. Život ovdje je život dualnosti jer, kako bismo spoznali što je, primjerice, ljubav, trebamo proći kroz iskustvo suprotnosti, a to je strah. Isto tako, iskustva tuge vode spoznavanju radosti, dok je iskustvo boli (tijela, uma i/ili duha) ono koje u konačnici dovodi do iscjeljivanja i ponovnog sjedinjenja odvojenih dijelova naših bića u cjelinu.
“Iako mu je dopustio uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.“ (Propovjednik 3,11)
Kada našim životima prevladaju tuga, bol, tama, iscrpljenost, beznađe i općenito bilo koji oblik težine u tijelu, umu i duhu, pitamo se:
“Kada će nestati ova tuga i hoću li ikada opet osjetiti radost? Kada će iscijeliti ova bol koja me sada čini tek napola živim i hoću li ikada opet biti zdrav, cjelovit, potpun? Kada će se kroz pukotine moga života početi nazirati svjetlost? Kada ću smoći snage podignuti se i nastaviti koračati prema svojim ciljevima i nadanjima? Kada ću pronaći svoje sidro da me učvrsti u povjerenju da sve će biti dobro? Kada će, konačno nestati ovo olovo s moga tijela i s moje duše? Kada?!”
Jednako tako, u trenutcima preplavljenosti radošću i ushitom, kao i u onim razdobljima života kada nam sve jednostavno nekako ide od ruke, kada se osjećamo zvjezdasto, kao da je došlo onih naših pet minuta i kada u nevjerici promatramo kako nam se sve posložilo u savršene ravnine, nastojeći shvatiti čime smo to zaslužili, opet se pitamo:
“Kada? Kada će sve to nestati, rasplinuti se jednako onako nečujno i neshvatljivo kako nam je i došlo? Do kada ću moći zadržati ovaj trenutak? Do kada će trajati ovo nešto predivno?”
“Sve ima svoje vrijeme i svaka stvar pod nebom ima svoje vrijeme.” (Propovjednik 3,1)
I to je sve što je potrebno da znamo. Jer kao vječne i moćne duše, koje su u ovom tijelu OVDJE tek privremeno, na svome putovanju prema konačnom cilju – spoznavanju sebe i ponovnom sjedinjenju s Izvorom – svi ti trenuci tame i svjetlosti, boli i radosti, težine i lakoće (i svakog drugog para suprotnih dualnosti) samo su iskustva na našem putovanju OVDJE.
Život OVDJE je život dualnosti jer, kako bismo spoznali što je, primjerice, ljubav, trebamo proći kroz iskustvo suprotnosti, a to je strah. Isto tako, iskustva tuge vode spoznavanju radosti, dok je iskustvo boli (tijela, uma i/ili duha) ono koje u konačnici dovodi do iscjeljivanja i ponovnog sjedinjenja odvojenih dijelova naših bića u cjelinu.
Kako mi u svojoj tjelesnoj dimenziji poznajemo samo ono što je sada i OVDJE, ne možemo upravljati vremenom (koje zapravo ni ne postoji, nego su to granice postavljene od strane ljudskoga uma) koje pripada vječnosti.
I zato, prepustimo vrijeme onome tko poznaje vječnost – Bogu, Izvoru života, Univerzumu ili kakogod vam je najbliskije oslovljavati Onoga od kojega sve izvire i u kojega se sve vraća.
A mi … naš jedini i glavni zadatak OVDJE je da kroz iskustva dualnosti u svojoj tjelesnoj dimenziji postojanja dođemo u jednost – stanje neutralizacije suprotnosti, stanje (ponovnog) sjedinjenja s Izvorom, stanje LJUBAVI, neopterećeni duljinom tog putovanja te s povjerenjem da se svako naše iskustvo OVDJE događa u vrijeme i u trajanju koje je pravo za svakoga od nas.
Martina Setnik
