Nemoj čekati da prođe tuga kako bio počeo živjeti. Počni živjeti, a ona će se sama pokupiti i otići.
I nije jesen to što tugu povećava. Niti kiša. Lišće otpalo uz cestu. Niti dani puni sjete. To su naše rane.
Naše stare rane koje godinama žive skrivene pod naših krovom.
Navikli na njih kao stari inventar u toj kući. Jer nismo ih izbacili iz nje.
Samo smo u jednom trenutku o njima prestali govoriti. I tu je njihova priča u nama stala.
Ali nastavila se. Kroz neku tihu tugu. Život koji je tu i kojeg u isto vrijeme nema.
Tugu koja godinama kasnije kao neki žalac pritišće naše misli. Srce. Odnose. Sve naše.
Koliko je tu bilo bijesa kojem nismo dali vani. Neispunjenih snova. Ljudi koji nas nisu voljeli.
I sve smo to prihvatili. Sve je na tome stalo. Na malo tuge.
Nemoj čekati da prođe tuga kako bio počeo živjeti.
Počni živjeti, a ona će se sama pokupiti i otići.
