Nije siromaštvo ono kada nemaš novca ili kada nemaš blještave stvari koje novac kupiti može, siromaštvo je kada izgubiš sebe u utrci za tim novcem, kada zbog te utrke propustiš djetinjstvo svoje djece, kada propustiš da se nauživaš njihovog osmijeha i da budeš tu da im obrišeš suze – to je siromaštvo.
Biti siromašan ne znači ne imati lažnu udobnost okolo sebe, biti siromašan znači ne imati vremena za živjeti život zbog toga što si povjerovao u priču koju ti nameće ovo društvo, izgrađeno na vrijednostima koje to nisu – to je siromaštvo.
To ne znači da je novac loš ili da čovjek treba biti materijalno siromašan kako bi bio sretan – ne, jer novac je nužno sredstvo i treba ga imati.
Međutim nije potrebno trčati za novcem i služiti mu kao što čovječanstvo čini, novac je tu da služi nama, ali mi smo mu dali suviše veliku vrijednost.
Kaže mi jedna osoba kako je sve od Boga i da sve ima istu vrijednost pa tako ni novac nije ništa manje vrijedan od osmijeha djeteta – kako tužno razmišljanje od osobe koja je duboko uvjerena da zna što je duhovnost, što je Bog, što je sreća, što je život.
Novac jest vrijedan, ali ni približno kao što je to osmijeh ili sloboda, empatija ili dobro djelo – to su prave vrijednosti života, a novac je tek sredstvo kojeg je čovjek izmislio.
Vidite, upravo zbog toga što postoje ljudi koji smatraju kako novac nije ništa manje vrijedan od osmijeha djeteta i upravo zbog toga što je čovjek dao veću vrijednost novcu nego životu i slobodi, mnoga djeca danas odrastaju bez osmijeha, bez roditelja, bez ljubavi i topline obiteljskog doma.
I ne, nije novac kriv – krivi su oni koji mu daju vrijednost veću nego zaslužuje.
