Foto: pexels.com

Nije uvijek sve fer. Zato sebe s onom mrvom snage podigni na noge, klimave ili ne, tvoje su, služe još uvijek pa se potapši po ramenu, desnom lijevo, jasno, lijevom rukom desno, ohrabri se, majku mu, kaži sebi: Boli, boli do kosti što nema podrške i razumijevanja, ali izgleda da ćemo ovo sami. Ti i ja. Da ne bi potonuli još dublje.

atma.hr – 52




Ako shvaćaš da ti je loše, da kotrljaš dane uzbrdo, na mišiće, na strah, na paniku, na znoj, aritmije, tahikardije, zastrašujuće misli, hipohondriju… i ako imaš malo snage, samo jednu mrvu, nemoj je gubiti čekajući da te ljudi oko tebe razumiju, da ti kažu umirujuće riječi, da te podignu…

Često se događa da nisu u stanju, da ne mogu shvatiti, van je njihovih dometa, jednostavno htjeli bi, ali ne mogu razumjeti koliko god im pričao, koliko god ležao, blijedio, gubio apetit, san, koncentraciju, elan, volju za životom.

Dogodit će se da ti kažu nešto zbog čega će ti biti još gore:

“trgni se, sve imaš,  prenemažeš se, idi radi nešto, ne možeš tako, ti moraš, znaš li ti koliko ljudi bi dalo da imaju ovo što ti imaš, kako onaj tvoj poznanik sam, nema roditelje, nikoga – pa gura lijepo, ne kuka, ne možemo te više gledati kako ne znaš što ćeš od sebe, što se s tobom događa, ponašaš se tko da si bolestan”.

I čekajući podršku, minimalnu, uglavnom dođe do nenamjernog produbljivanja anksioznosti, nabije ti se krivnja, grižnja savjesti, bijes, ljutnja, još veći strah da zaista s tobom nešto nije u redu, uvjere tvoj svemu podložan um da si lud, jer da nisi, ti bi kao tvoj poznanik “koji je sam na svijetu…”.

Pa te smoždi tuga i bijes, jer te “nitko ne razumije”, duša boli – pa kako, to su najbliži – pa ti bi drugačije na njihovom mjestu… Pa zašto nemaš oslonac pa eto vodopada krvi… pa nije fer pa kako ti to mogu reći, zar ne vide kako ti je…

atma.hr – 52




Nije uvijek sve fer.

Zato sebe s onom mrvom snage podigni na noge, klimave ili ne, tvoje su, služe još uvijek pa se potapši po ramenu, desnom lijevo, jasno, lijevom rukom desno, ohrabri se, majku mu, kaži sebi: Boli, boli do kosti što nema podrške i razumijevanja, ali izgleda da ćemo ovo sami. Ti i ja. Da ne bi potonuli još dublje.

Sad ćemo mi lijepo nama pomoći, ne čekajući druge (uvijek za sve). Pa ćemo potražiti pomoć. Ili ćemo, ako nije baš strašno, malo promijeniti navike, rutine, ljude koji nas još više mrljave, ali svakako ćemo sebi pomoći.

A kad se to dogodi, za mjesec ili dva, ili godinu, bit ćete najponosniji na sebe, znam.

Znam.

Posebno što ste naučili da sami sebe možete (o)držati u životu i da je osloniti se na sebe ne poželjno, nego oduvijek i zauvijek neophodno.

Jovana Kešanski

banner za knjige divan zivot