Kao kad krpamo i lijepimo neki nam dragocjeni keramički suvenir koji se razbio, tako treba ostati i vjera, da i nakon svega kroz što je osoba prošla, može sve to preživjeti i izaći, iako izranjavana i s puno ožiljaka na duši, puno snažnija i jača, s više samopouzdanja, više ljubavi prema sebi. Ožiljci naše duše bili su, jesu i zauvijek će ostati dio nas i samo nas podsjećati koliko smo hrabri, snažni i jedinstveni.
Čovjeku je jako teško da smogne hrabrosti i suoči se sa sobom i svojim demonima iz podsvijesti. Ti naši demoni su naše rane koje nisu zacijelile. Traume i možda jako bolna iskustva koje vučemo sa sobom čitav život. Rane koje su nam nesvjesno ili svjesno nanijeli možda i ljudi iz najbližeg okružja jer su i sami bili izranjavani i nisu se znali nositi s tolikom boli.
Učiti voljeti sebe i zavoljeti svaki svoj dio
Radeći na sebi, upoznavajući sebe, čovjek nailazi na tajne koje je skrivao duboko u sebi i samo misleći da ih je ostavio u nekom ormaru u prošlosti. Ne, nije. Upravo nam baš te tajne ne daju mira, razdiru čovjeka i okidač su različitih neuroza ali nažalost i duševnih bolesti. Sve dok ih ne identificiramo, suočimo se s njima i tako ih pustimo da odu od nas, čovjek neće moći pronaći onaj unutarnji mir koji je ključan sastojak sreće i ispunjenog života.
Malo po malo uči se voljeti sebe baš takvi kakvi jesmo sa svim svojim vrlinama i manama. Tada čovjek više nema potrebu da mahnito i pod svaku cijenu traga za nečijom ljubavlju misleći da će tako popuniti unutarnje praznine – rane na duši. Tek onda njegova duša postaje slobodna i tek onda osoba upoznaje sebe.
Nikada ne treba odbacivati onaj dio sebe koji nam se ne sviđa, svoja neugodan iskustva i sakrivati ih potiskivanjem ili nekim drugim psihološkim obrambenim mehanizmima. Ljepota je baš u svim našim nesavršenostima.
Rad na integraciji razbijenih dijelova vaše duše
U potrazi za nekim boljim životom sa smislom, čovjek najčešće prolazi put od traganja za vraćanjem starog života – života prije nekog traumatičnog događaja, koja je izazvala konstantni unutarnji osjećaj tuge i patnje. Tek kada osoba shvati da je to prošlo svršeno vrijeme i odustane od vraćanja na staro i prihvati ono što jest, sada i ovdje, započinje ”veliki unutarnji posao”.
Taj se posao odnosi na obradu i sastavljanje krhotina, na osvještavanje na ono što ima sada. Tada započinje integracija tih krhotina, odnosno ranjenih dijelova vaše duše u cjelinu. Tada započinje neki novi život, a vraćanje sebi vaš život dobiva neku novu, jedinstvenu dimenziju.
Jasno da je taj proces traženja i vraćanja sebi nije ni lak niti moguć preko noći. Poglavito nije lak i jednostavan kod osoba koje su duboko izranjavane nekim teškim traumatskim događajima. To su svi oni događaji koji ugrožavaju život osobe ili možda njima bliskih osoba.
Budući da istraumatizirana osoba nema mehanizme da obradi teško traumatsko iskustvo, ona izlazi iz ravnoteže jer su njezin fizički i psihički integritet dovedeni u pitanje. Javljaju se osjećaji nepovjerenja, bespomoćnosti, nesigurnosti, straha o gubitka kontrole.
Sve u svemu svi oni aspekti za normalno funkcioniranje individue su dovedeni u pitanja a to su: mišljenje, emocije, ponašanje, tjelesni doživljaji… Sve što je nekada postojalo, razbilo se u sto dijelova. Te dijelove treba pronaći, osvijestiti i integrirati.
Neka te vjera tvoja spasi. Pođi u miru i ozdravi!
Put iscjeljenja vaše duše sve je samo nije lagan pa će se u tom procesu iscjeljenja smjenjivati različite faze – dva koraka naprijed, jedan nazad. Ima slučajeva da klijent napravi značajne napretke i opet se vrati na početak.
Sve je to ok. Sve je to dio procesa iscjeljenja i nikako ne bi trebalo obeshrabriti osobu da nastavi rad na sebi. Koliko će nečiji proces oporavka potrajati je doista individualan i ovisi od više čimbenika kao šti su narav nečijih negativnih ili traumatičnih iskustava, intenzitet i trajanje.
Pri kraju puta kada osoba konačno odustane od svoje ”bolje prošlosti”, kada ju prihvati onakvu kakva ona jeste, tek onda se može praviti prostor za neku bolju budućnost.
I kao kad krpamo i lijepimo neki nam dragocjeni keramički suvenir koji se razbio, tako treba ostati i vjera da i nakon svega kroz što je osoba prošla, može sve to preživjeti i izaći, iako izranjavana i s puno ožiljaka na duši, puno snažnija i jača, s više samopouzdanja, više ljubavi prema sebi.
Jednostavno da postane bolja osoba i prema sebi i prema drugima, a ožiljci naše duše bili su, jesu i zauvijek će ostati dio nas i samo nas podsjećati koliko smo hrabri, snažni i jedinstveni.
piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle
