Foto: pexels.com

Nasilje u partnerskim i obiteljskim odnosima predstavlja svaki čin nanošenja psihološke štete drugoj osobi. Uvijek postoje kolateralne žrtve iako možda nisu izložene direktnom emocionalnom ili tjelesnom nasilju, a to su najčešće djeca.

atma.hr – 52




U zadnje vrijeme i sve češće susrećemo se s različitim problemima vezanim uz nasilje u partnerskim i obiteljskim odnosima koje neki ljudi žele podijeliti s javnošću putem društvenih mreža.

Motivi mogu biti različiti, iako je po mojem mišljenju je jedan od najčešćih osjećaj emocionalnog tereta i bespomoćnosti kada osoba više ne zna kako dalje. Još kad tromi i često neučinkovit sustav zakaže, ne preostaje ništa drugo nego mreže. Neću ulazit u ”pros” i ”cons” ovakvog pristupa iako ja osobno nisam za ovu opciju.

Kada govorimo o nasilju u partnerskim i obiteljskim vezama, mene prije svega zanima psihološki aspekt – uzroci i posljedice.

Što se krije iza nasilja?

Nasilje predstavlja bilo koju formu nasilja kojem je osoba izložena i koja narušava njezine ili njegove vrijednosti, integritet i identitet i naravno osjećaj dobrobiti zbog koje postoji institucija obitelj.

Stoga nasilje i u partnerskim i obiteljskim odnosima predstavlja svaki čin nanošenja psihološke štete drugoj osobi. Uvijek postoje kolateralne žrtve, iako možda nisu izložena direktnom emocionalnom ili tjelesnom nasilju, a to su najčešće djeca.

Što se krije u osnovi nasilja? U principu, krije se svjesna namjera da se druga osoba (član obitelj) dovede u podčinjen položaj kako bi se ostvarila kontrola nad njim. Bilo koja forma nasilja je traumatski događaj koji ostavlja ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje.

Naravno da je moguć izlazak iz nasilja, međutim potrebna je prije svega i podrška i poruka osobama koje su preživjele nasilje. Umjesto lekcija što su trebali ili nisu i gdje su pogriješili, treba im ukazati empatiju i da im vjerujemo da nisu odgovorni za ono što im se događa ili što im se dogodilo. Njihov oporavak u zacjeljivanju ožiljaka traje čitav život poglavito kod djece.

atma.hr – 52




Zdravi temelji ličnosti grade se od najranijeg djetinjstva

Obitelj je prva i najvažnija životna škola zato što su naši emocionalni i moralni aspekti života, temelji za razvoj zdrave strukture osobnosti  (nasuprot patološkoj). Također su temelj naše emocionalne (ne)zrelosti i (ne)stabilnosti. Temelji se grade od najranijeg djetinjstva, a roditelji su naši prvi, prirodni i najvažniji učitelji.

Zabilježeni su i slučajevi suicida djeteta koji su tijekom dužeg vremena bili izloženi obiteljskom nasilju, a da pritom nitko nije primijetio što se sa djetetom događa. To što nitko ni u obitelji ni u školi nije primijetio da se nešto događa s djetetom može biti posljedica toga što se jednostavno ne želi vidjeti realno stanje ili s druge strane, onaj koji primijeti ne zna što može učiniti.

Jasno je koliko je važno da obitelj bude skladna, da u njoj vladaju harmonični odnosi, međusobno uvažavanje i poštovanje. Nezdravi i toksični odnosi unutar obitelji prvenstveno se odnose na obiteljsko nasilje i zlostavljanje koje negativno utječu na dijete ostavljajući ponekad i teške traume po njihov razvoj.

Takve se posljedice kasnije manifestiraju kao loša slika o sebi, manjak samopoštovanja i samopouzdanja, nesigurnost, povlačenje u sebe, lošiji školski uspjeh, nedostatak suosjećanja prema drugima, tjeskoba, depresija, zdravstveni problemi uglavnom psihosomatskog porijekla, razvijanje ovisnost (alkohol, droga, pornografija…). Po meni ono  najgore  može biti usvajanje istog modela obiteljskog ponašanja i postupanja prema svojoj obitelji – supružniku i djeci.

atma.hr – 52




Što je i gdje leže uzroci disfunkcionalne obitelji?

U psihologiji obitelji, disfunkcionalnom obitelji smatra se ona obitelj u kojoj se loše ponašanje, zanemarivanje, konflikti, zlostavljanje pojedinih članova događaju kontinuirano. Ovakvo ponašanje dovodi do toga da se članovi obitelji jednostavno nauče na ovakav obrazac ponašanja kao nešto normalno.

Uzroci disfunkcionalne obitelji mogu biti doista različiti – od disfunkcionalnih obrazaca i obiteljskih iskustava roditelja iz primarne obitelji što je najčešće), ovisnosti neliječenih mentalnih bolesti, ali i poremećene strukture osobnosti jednog od roditelja kao npr. narcistički, paranoidni, ovisni poremećaj osobnosti, itd.

Takve se obitelji također odlikuju mogli bismo reći jednom nepredvidljivosti aktivnosti, a to znači da je često okretanje ”uloga”. To znači da se djeca postave u ulozi roditelja, ili ih vidimo kao zatvorene obiteljske sisteme koji su socijalno izolirani. Također je često prisutno i  poricanje simptoma ili odsustvo empatije za članove obitelji.

banner za knjige zene koje previse vole 1

Djeca su uvijek žrtve

Loše je jako što u takvim disfunkcionalnim obiteljima djeca mogu dobivati konfuzne poruke u vezi s (ne)poželjnim obrascima ponašanja. Takve obrasce ponašanja  možemo prepoznati ili po svojoj ekstremnosti u odnosu na konflikte, tj. ili ih ima previše ili ih uopće nema.

Stoga bi svaka priča koju netko podijeli u javnosti, ali i svima vama poštovani čitatelji koji možda trpite neku vrstu obiteljskog nasilja, a koja se nastavlja i nakon razvoda. Ovo je i poruka obiteljima s djecom da ne dopuste da bilo koja vrsta nasilja obilježi djetetov život kroz loše postupanje prema svojoj djeci, odnosno nasilje i zlostavljanje, nego da se Vi kao roditelj potrudite da to učine na mnogo pozitivniji način.

Primjerice, razgovarajte s djecom i pružite im dovoljno informacija kako biste ih pripremili za možda neke nadolazeće promjene i odgovarajte na njihova pitanja što iskrenije moguće. Potražite i stručnu pomoć prije svega za sebe kako bi osnažili i sebe i djecu, jer vaša vas djeca trebaju.

Samo zdrava i sretna mama ili tata mogu biti dobri roditelji.

piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle