160×600 text-59 podudarni okomiti desno



Zdrava i Sretna naišla je na ovaj članak autorice Becky Zerbe, koji nas je dosta zaintrigirao. Autorica prenosi svoje osobno iskustvo, a koliko znamo, ovaj je tekst i dio njezine knjige.

Preporučujemo ovaj članak svima vama koje ste možda u svojem braku suočene s problemima za koje ne vidite rješenje. Možda se nećete složiti sa postupcima autorice u tekstu, možda će vam se činiti previše banalno, ali možda će vas pak potaknuti da malo razmislite.

Možda imate snage za još jednu šansu.

Članak prenosimo u cjelosti…

Došao je taj dan. Izdržala sam koliko sam imala snage izdržati u svom braku. Kada je moj muž, Filip, otišao na posao, spakirala sam torbu za sebe i za našeg 14-mjesečnog sina i napustila sam naš dom. To je bila godina kada su moji roditelji živjeli u istom gradu gdje i mi. Očito mi je činjenica da mogu otrčati svojim roditeljima, dosta olakšala odluku da napustim Filipa.

Uz suze, ljutnju, podočnjake, krivnju, ušla sam u maminu kuhinju. Držala je dijete dok sam jecala oko svoje novonastale neovisnosti. Nakon što sam se malo smirila, umila, popila šalicu kave, mama mi je rekla da će mi ona i tata pomoći. Oni će biti tu uz mene i uvijek su bili, što mi je donijelo veliko olakšanje.

“Ali, prije nego što napustiš Filipa”,- rekla je, “imam jedan zadatak za tebe koji trebaš napraviti.“

Mama je uspavala mog sina, spustila ga u krevetić i uzela papir i olovku. Povukla je okomitu linije po sredini stranice. Rekla mi je da napišem popis u lijevom stupcu svih stvari zbog čega ne mogu više živjeti s Filipom.

Kada sam pogledala podijeljeni papir, mislila sam da će mi onda reci da napišem popis svih dobrih stvari o Filipu na desnoj strani papira. Bila sam uvjerena kako ću imati poprilično duži popis na lijevoj strani, svih njegovih loših osobina. “Ovo će biti lako”, pomislila sam. Uzela sam olovku i počela piskarati u lijevi stupac.

Filip je uvijek ostavljao robu po podu i nije ju pokupio, nikada mi nije govorio da ide van, samo je izašao. Imao je neugodne, grozne navike za stolom, puhanje nosa i podrigivanje. Nikada mi nije poklanjao lijepe darove, odbija moju pomoć da mu sparim odjeću. Težak je na novcu, škrt je. Nikada mi nije pomagao oko kuće, nije ni razgovarao sa mnom.

Pisala sam i pisala, sve dok nisam došla na kraj stranice. Po ovom sam imala dovoljno dokaza da ni jedna žena ne bi voljela živjeti s ovakvim čovjekom.

Samodopadno sam rekla mami: “Evo lijevi stupac popunjen, sad ćeš me sigurno tražiti da popunim i desni s dobrim osobinama?”

„Ne,“ rekla je mama, “već znam sve Filipove dobre osobine. Umjesto toga, želim da na desnoj strani napišeš kako si reagirala na svaku stavku na lijevoj strani.”

Ovo je bilo teže. Sjetila sam se nekoliko dobrih Filipovih osobina koje sam mogla staviti u popis. Nisam smatrala da moram razmišljati o sebi, ali sam znala da mama ima poveći zadatak za mene, stoga sam počela pisati.

Ja bi se durila, plakala, ljutila. Bilo mi je neugodno kada sam s njim. Poželjela sam da sam se udala za nekog drugog. Ponašala bih se kao „mučenica“. Ne bi razgovarala s njim. Osjećala sam da sam predobra za njega…Popis se činio beskonačnim.

Kad sam došla do dna stranice, mama je uzela papir i otišla do ladice. Uzela je škare i počela vertikalno rezati papir. Uzela je lijevi stupac i bacila u smeće. Zatim mi je predala desni stupac s popisom mojih reakcija.

“Uzmi ovaj popis i vrati se kući. Provedi ovo poslijepodne razmišljajući o tim stvarima u vašem životu. Ja ću čuvati malenog. Ako iskreno učiniš ovo što tražim od tebe, i ipak poželiš napustiti Filipa, tata i ja ćemo ti u tome pomoći i potpuno te podržati.“, rekla mi je mama.

Odvezla sam se kući. Kad sam sjela na svoj kauč s ovim komadom papira, nisam mogla vjerovati s čim se suočavam. Bez onog dijela sa Filipovim lošim stranama, ovaj popis je izgledao zastrašujuće.

Vidjela sam listu jadnog ponašanja, sramotnih postupaka, i destruktivnih reakcija. Provela sam sljedećih nekoliko sati pokušavajući sama sebi oprostiti. Tražila sam snagu, smjernice i mudrosti u promjenama koje moram napraviti. Filipovo ponašanje se mora promijeniti, ali sam isto tako shvatila koliko sam se smiješno ponašala, poput razmaženog djeteta. Jedva sam se u tom trenutku mogla sjetiti Filipovih mana. Kako sam mogla biti takva? Na popisu o njemu nije zapravo ništa nemoralno ili nešto što se možda može i promijeniti.

Vratila sam se mislima 5 godina unatrag. Sjetila sam se našeg vjenčanja, ja sam se zavjetovala. Obećala sam Filipu da ću ga voljeti i poštivati i u dobru i bolesti. To sam obećala ispred svoje obitelji i prijatelja, a jutros sam bila spremna napustiti ga, bez da uložim i posljednji atom snage da zajedno pokušamo poraviti stvari.

Uskočila sam u auto i odvezla se do mojih roditelja. Koji osjećaj, potpuno drugačiji od jutros. Sada sam bila mirnija.

Kad sam pokupila sina, pogledala sam ga i pomislila kako zbog svoje sitničavosti, moj sin više ne bi imao oca. O tome kako sam jutros bila spremna napraviti takvu drastičnu promjenu u njegovom životu. Zbog mene, moj sin je mogao izgubiti priliku da bude svakodnevno sa svojim ocem. Zahvalila sam mami, uskočila u auto, raspakirala se i čekala da se Filip vrati kući s posla.

Voljela bih vam reći kako se Filip potpuno promijenio. Ali nije. Još uvijek me zna iznervirati i to toliko da bi ponekad eksplodirala.

Promjena se dogodila u meni. Od tog dana nadalje, postala sam odgovorna ne samo za svoje postupke u našem braku, već i za moje reakcije.

Petnaest godina kasnije, u dobi od 49 godina, Filipu je dijagnosticirana Alzheimerova bolest. Morao je napustiti svoj posao kao nastavnik, sada sam ja uzdržavala našu obitelj. Ne želite ni znati koliko mi je teško sve palo, ali gledajući Filipa kao se svakodnevno bori da zadrži svoje sposobnosti kako bi i dalje funkcionirao, sve je to inspiriralo i mene i naše sinove.

Morali smo ovisiti o ljubavi jedni za druge – osobito kada je sve izgledalo izvan kontrole. Svi smo proveli sate s različitim emocijama, od bijesa do tuge. Znali smo se pitati, zašto se to nama dogodilo? Ali smo u svemu pronašli mir koji je nadmašivao sva nerazumijevanja.

Nažalost, postojali su dan kada sam ostajala bez strpljenja, iako sam znala da Filip ne može kontrolirati stvari koje mi smetaju. Shvaćam da je najbolje rješenje odgovarati na sve s ljubavlju.

Mnogo sam puta zahvalila majci kao svom duhovnom učitelju. Iako je zacijelo bila u iskušenju, nije držala prodike niti nudila svoja mišljenja tada o mom ponašanju. Navela me da otkrijem istinu koja je bila spremljena u mom odnosu sama sa sobom. Da nisam tada naučila nositi se kao žena s problemima, sigurno ne bi bila u mogućnosti nositi se sa ovim danas.

Moj sin je jedan dan došao kući i pitao me: “Mama, što ćemo učiniti kad nas se tata više ne bude sjećao?“ Moj odgovor je bio: “Mi ćemo njega pamtiti. Pamtit ćemo ga kakav je muž i otac bio. Sve ono što nas je naučio i na koji nas je način volio. ”

Nakon što je moj sin izašao iz sobe, imala sam knedlu u grlu. Pomislila sam na sve ono čega ću se sjećati o Filipu, čovjeku koji je volio svoju obitelj. Mnoge od tih trajnih uspomena su one iste navike koje je su našle na popisu loših navika prije puno, puno godina.

Izvor: zdravaisretna.hr




Prethodna objavaNe postoji lijek koji ima toliku moć iscjeljenja kao prirodna sunčeva svjetlost
Slijedeća objavaObitelji donose otisak emocionalnog stanja
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.