Reinkarnacija je, koliko god nam izgledala daleko, sadržana u nama. Nama civiliziranim divljacima, izgleda strano. Ljudsko je tijelo sastavljeno od fizičkog i duhovnog tijela. Duhovno se tijelo nastanjuje u fizičkom tijelu koje mu služi kao vozilo ili sredstvo za stjecanje iskustva. Nakon stečenog iskustva u ovozemaljskom životu, duša napušta tijelo i čeka novu priliku, novo rađanje ili uzdizanje na više razine postojanja.

Danas postoje brojni dokazi o reinkarnaciji. Postoji niz znanstvenika koji su sistematizirali dokaze što su ih prikupljali putem hipnoze, svjedočenja pojedinaca o njihovim sjećanjima iz prošlih života. Ova istraživanja vršio je dr. Ian Stevenson u preko 3000 slučajeva širom svijeta. Postoje i parapsihološki fenomeni komuniciranja s dušama koje su napustile tijelo. Ovaj se dio uvelike zloupotrebljava u obredima crne magije, što ima za posljedicu uznemiravanje duša, ali i teške karmičke posljedice za one koji to zlorabe, čega nisu ni svjesni zbog svoje trenutne opijenosti s moći. Poseban dio koji je svakako interesantan jest privremeno napuštanje tijela, što je obradio dr. Raymond Moody u svojoj knjizi Život poslije smrti.

U knjizi je obrađeno mnogo slučajeva osoba koje su imale teške operacije ili nekakav udes pa su praktički napustile tijelo. Nakon tih iskustava, više se ne poistovjećuju s fizičkim tijelom, nego sa svjesnošću, spiritualnim tijelom. Za te je doživljaje vezana opuštenost i sreća. Nakon susreta s Vrhovnim Bićem kojeg osobe doživljavaju u skladu s nivoom svijesti i vjerskom tradicijom, to im biće naredi da se moraju vratiti u svoje tijelo ili imaju izbor da ostanu. Povratci se uglavnom događaju zbog vezanosti za svoje bližnje. Nerado se vraćaju jer im je nova okolina puno ugodnija. Prije nego li se vrati u svoje tijelo, osoba doživi retrospektivu svog života. To je trodimenzionalna višebojna panoramska retrospektiva u kojoj se iz trećeg lica gleda na protekli život. U toj situaciji spoznaje što je svaki njegov čin donio drugim akterima u njezinu životu. Osobe koje dožive ovakva ili slična iskustva postaju slobodoumnije. Nisu više vezane za tradicionalno vjerovanje, izdižu se, a ateisti mijenjaju drastično svoj način života. U svojoj knjizi navodi i citat Carla Gustava Junga o zagrobnom životu: „Ono što nama se događa nakon smrti tako je neizrecivo i neopisivo divno da naša mašta i naši osjećaji nisu dovoljni za stvaranje makar samo približne teorije o tome. Rastapanje ove naše vremenski ograničene forme u vječnosti nema kao posljedicu gubitak značenja. Događa se nešto drugo: mali prst shvati da je dio ruke.“




Literatura je doista obimna. Iz svjedočenja brojnih naprednih pojedinaca, velikih jogija koji su bili podvrgnuti ispitivanjima njihovih sposobnosti u znanstvenim zavodima od najvišeg značaja, može se zaključiti da se ovoj problematici počelo prilaziti doista ozbiljno. Postavlja se pitanje svrhe i cilja zainteresiranih. U svakom slučaju, to nije dobrobit, već opet sebični ciljevi moćnika koji žele i na ovome području gospodariti.

Reinkarnacija je, koliko god nam izgledala daleko, sadržana u nama. Izgleda nam strano, nama civiliziranim divljacima, dok je neka, po nama zaostala plemena, vrlo dobro poznaju i u svakom slučaju uživaju blagodati. Komuniciraju s duhovima prirode, s duhovima svojih predaka u cilju liječenja ili traženja odgovora na pitanja koja ih zanimaju. Antropolozi, koji su svojim istraživanjima u početku imali za cilj dokazati superiornost bijelog čovjeka, zbunjeni su spoznajom da šamani amazonskih plemena vrlo dobro poznaju genetski kod, koji nazivaju kozmička zmija, te da uz pomoć halucinogenih biljaka vrlo lako uspostavljaju veze i s duhovima prirode i s duhovima svojih predaka. O tome govori Jeremy Narby u svojoj knjizi Kozmička Zmija, posvećenoj izučavanju paranormalnih pojava koje doživljavaju plemena iz prašume pod utjecajem halucinogenih biljaka.

Pred suvremenu znanost, s poplavom novih informacija, postavlja se mnoštvo pitanja. Niz je nelogičnosti pred konvencionalnim psihijatrima na koja nemaju smislene odgovore. Objašnjenje im je u povećanim ili smanjenim hormonima ili nešto slično. Terapija je uz obavezne lijekove. Čovjek je sazdan od materije, tako se i popravlja, kao stroj. Na njihovu sreću, takvih „pokvarenih“ ljudskih strojeva sve je više. Oni liječe druge, a i sami imaju svoje terapeute. Od planeta je napravljena bolnica.

Malobrojni su razumni i istinski tragatelji za istinom. Razlog je tomu što je put i dug i težak, a danas nema vremena za takav pristup koji je i neprofitabilan. Posljedice se skrivaju. Uvijek se ide na psihologiju prevarena čovjeka, kojega je sram priznati istinu. Mnoštvo dokaza koji potvrđuju reinkarnaciju danas je opisano do u detalje. Puno su interesantnije i uvjerljivije vlastite samospoznaje. Najjednostavniji je pokus koji se može napraviti s djetetom od dvije do četiri godine. Kada se dijete zaigra, treba ga naglo upitati: Što si bio ili što si radio u prošlom životu? Pitanja moraju biti toplo postavljena, ali brzo. Mogu se kasnije postaviti i potpitanja. Odgovori će biti iznenađujući. Djeca do sedme godine imaju vezu s prošlim životima, dok kasnije uglavnom sve zaborave. Znanstvenici govore da djeca ne sanjaju u ranoj dobi. Nije im ni potrebno jer su direktno astralnim tijelom vezani za prošle događaje ili više sfere otkud su došla.

U početku sanjanja tijelo se zna trgnuti; to je primjetnije kod naglog buđenja. U tim trenutcima astralno se tijelo odvaja ili se vraća u fizičko tijelo. Ako odlazi, vezano je tankom vrpcom, što je i u Bibliji opisano. Kada ta vrpca pukne, prestaje i utjelovljenje. Interesantni su susreti djece s osobama koje su im bili roditelji u prošlom životu, a sada ih u ovom životu susretnu. Privrženost i ljubav veća je za stare nego za nove roditelje. Velike sposobnosti kod djece koje su neobjašnjive vrlo lako dobivaju odgovor kad se vidi da je sadašnje dijete u prošlom životu bilo verzirano na tom području gdje sad ima takvu nadarenost.

Kod odraslih moguće je napraviti hipnotičku regresiju, koja može biti i samostalna uz meditativne vježbe, što je teži i duži put. Mogu se dobiti mnogi zanimljivi odgovori kao i objašnjenja za neka pitanja koja su nas mučila, kao na primjer naše sklonosti, neke bolesti, ožiljci na tijelu i niz drugih stvari. Mogu se desiti i susreti s osobama iz prošlog života, što može biti vrlo tužno, pa osjetljivi trebaju biti oprezni. Nebrojene su koristi koje bi čovječanstvo imalo prihvaćanjem reinkarnacije kao činjenice. Zlo nas, po svojoj prirodi, napada stalno, podložni smo mu. Ono nas uvjerava da smo najjači, nepogrešivi, vječni itd., a u stvarnosti ne znamo hoćemo li u ovoj egzistenciji dočekati i sutrašnji dan.

U Šrimad-Bhagavatamu (7.14.6) Narada Muni govori Maharadži Yudhisthiri o ciljevima života:

yavad-artham upasino dehe gehe ca panditah
virakto raktavat tatra nri-loke naratam nyaset

„Dok radi da bi zaradio za život onoliko koliko je to neophodno da bi održao tijelo i dušu zajedno, učen čovjek treba živjeti u ljudskom društvu nevezan za obiteljske poslove, premda izvana može izgledati jako vezan.“

U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „To je slika idealnog obiteljskog života. Kada je Šri Caitanya Mahaprabhu upitao Ramanandu Rayu o cilju života, Ramananda Raya opisao je cilj života na različite načine, prema preporukama razotkrivenih spisa i na kraju je objasnio da osoba može ostati u svom položaju, bez obzira je li brahmana, šudra, sannyasi ili bilo tko drugi, ali se mora raspitivati o cilju života (athato brahma-jijnasa). Tako može pravilno iskoristiti ljudski oblik života. Kada živo biće zloupotrijebi dar ljudskog oblika života nepotrebno se upuštajući u zadovoljavanje animalističkih sklonosti jedenju, spavanju, razmnožavanju i branjenju i ne pokušava se osloboditi okova maye, koja ga podvrgava uzastopnu rađanju, umiranju, starosti i bolesti, ponovno biva primorano sići u niže vrste života i podvrgnuto je evoluciji prema zakonima prirode i tako biva kažnjeno.

Prakrteh kriyamanani gunaih karmani sarvasah. Potpuno u zagrljaju materijalne prirode, živo biće mora ponovno evoluirati iz nižih u više vrsta života sve dok se na kraju ne vrati u ljudski oblik života i dobije priliku da se oslobodi materijalnih okova. Mudar čovjek, međutim, uči iz šastra (vedskih svetih spisa) i od gurua da su sva živa bića, iako su vječna, stavljena u neugodna stanja zato što se druže s različitim gunama pod utjecajem zakona materijalne prirode. Tako zaključuje da se u ljudskom obliku života ne bi trebao truditi steći nepotrebne stvari, već bi trebao živjeti veoma jednostavnim životom, samo da bi održao tijelo i dušu zajedno. Čovjek se bez sumnje treba na neki način izdržavati i u šastrama je propisno kako to činiti u skladu sa svojom varnom i ašramom. Trebao bi biti zadovoljan s tim. Zato, umjesto da žudi za zgrtanjem novca, Gospodinov iskreni bhakta pokušava pronaći neki način da zaradi za život i Krišna mu u tome pomaže. Zarađivati za život, stoga, nije problem. Pravi je problem kako se osloboditi ropstva rođenja, smrti i starosti. Osnovni je princip vedske civilizacije dostizanje te slobode, a ne stvaranje umjetnih potreba. Osoba bi trebala biti zadovoljna s onime što dođe samo od sebe. Suvremena materijalistička civilizacija prava je suprotnost idealnoj civilizaciji. Svaki dan takozvani vođe suvremenog društva smišljaju nešto što doprinosi tegobnom načinu života koji sve više zapliće ljude u krug rođenja, smrti, starosti i bolesti.“

Ovdje je sve rečeno. Iako se govori o obitelji, odnosi se na sve kategorije. Društvo je postalo izgubljeno, a kako i ne bi kad pogledamo tko nas vodi. Nažalost, ispada da smo ih mi i izabrali i da je to naša volja. Nitko se ničega ne želi odreći, a samovoljno se odričemo i zdravog razuma. Glave su nam postale kao lonci u koje sipaju mutnu vodu. Nametnuti su nam i ciljevi i želje, vrtimo se stalno u krug iz života u život, malo smo gore, malo dolje, iz toga paklenoga kruga kao da nema izlaza. Stvarnost je takva da izlaza i nema dok ne progledamo i vidimo da smo u krivome vlaku i krivome smjeru. Život je tako kratak, a tako velika prilika da shvatimo tko smo, zašto smo došli i kuda idemo. Odgovor je u nama, prati nas kao sjena od koje bježimo.

Tomislav Prašević – Iz knjige “Tijelo – kavez za dušu”




Prethodna objavaSvjetlo spoznaje
Slijedeća objavaŽivot nije utrka, već putovanje u kojem treba uživati u svakom koraku
Tomislav Prašević
Tomislav Prašević, diplomirani je ekonomist koji od najranijeg djetinjstva razvija ljubav prema knjizi. Magisterij organizacije i upravljanja pomaže mu djelomično u načinu razmišljanja i tako se sve više okreće duhovnoj literaturi te počinje studiozno proučavati religije, što mu je nekada bila i maturalna radnja u gimnaziji.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.