Čudna su vremena došla.
Još čudniji ljudi.
Nekako smo zaboravili na
sve ono zbog čega jesmo ovdje.
Ljubav.
Ponekad je toliko teško
ostati normalan u svemu tome.
Okrutni su ljudi danas.
Jako me muči to.
Voljela bih da se svi volimo.
Ne podmećemo si noge.
Ne nanosimo zlo.
Ponekad osjetim više negoli želim
i ubije me to.
I tada plačem zbog njih, zbog svega.
Toliko me nepravda boli.
Čak i ona koja nije moja.
Lažni osmjesi, pretvaranja i podbadanja.
Glad u svijetu i nemoć.
Čemu? Čemu sve to?
I trudiš se ostati svjetlost, iako je tamno oko tebe.
Toliko bih voljela da se volimo.
Prije svega sebe, zatim sve druge.
Spasiti sebe prvo pa tak zatim spašavati svijet.
Svijet koji možda ne želi spasenje.
I onda se opet vratim na tu ljubav.
I pitanje. Zašto? Zašto se ne volimo?
Zar ovo stvarno mora biti tako?
Ne vjerujem u to.
Vjerujem u ljubav.
Kada bih mogla zamahnuti s čarobnim štapićem i zaželjeti želju
moja želja bi bila Ljubav.
Volim vas sve. 💜
Marina Knüsel
https://www.facebook.com/groups/658367227966079
