Smješteno u kišnom planinskom području blizu Crnog mora, selo Kuškoj u sjevernoj Turskoj, koje ima oko 600 stanovnika, po mnogo čemu je posebno u svijetu. Njegovi stanovnici se sporazumijevaju takozvanim ptičjim jezikom, koji je 2017. godine prepoznao UNESCO i dodao na popis nematerijalne kulturne baštine.
Daleko se čuje
I prije nego što je izmišljen mobilni telefon, ovaj nevjerojatan jezik zviždanja je stotinama godina omogućavao farmerima da bez problema komuniciraju na velikim udaljenostima preko planina, a zadržao se i danas i zbog svoje specifičnosti i upravo zbog toga intrigira brojne turiste iz cijelog svijeta!
Oni ovaj način komunikacije zovu “ptičji jezik” ili “kuş dili”, a i samo ime njihovog sela Kuškoj znači “selo ptica”.
Taj zvuk je, kažu, mnogo više od pukog zviždanja. Prodorniji je od ljudskog glasa, budući da se čuje i kilometrima dalje, preko polja čaja i lješnjaka, koje su jedne od dominantnijih poljoprivrednih kultura ovog kraja.
Danas zbog sve veće upotrebe mobilnih telefona, koji uklanjaju potrebu za zviždanjem, broj ljudi koji ga koriste postaje sve manji pa je tako ovaj unikatni jezik u velikoj opasnosti od totalnog izumiranja.
Nisu sami
Turska spada u šačicu zemalja svijeta u kojima jezik zviždanja uopće i postoji. Sličan način komuniciranja je prepoznat u upotrebi na Kanarskom otočju, u Grčkoj, Meksiku i Mozambiku.
On fascinira istraživače i stručnjake za jezik, jer pretpostavljaju da moždane strukture koje obrađuju jezik nisu tako fiksirane kao što se nekada mislilo.
Dugo se vjerovalo da se interpretacija jezika uglavnom odvija u lijevoj strani mozga, a melodija, ritam i pjevanje u desnoj. Ali studija koju je jedan turski biopsiholog temeljno sproveo u ovom mjestašcetu sugerira da se jezik zviždanja obrađuje u obje hemisfere.
Šampionka u zviždanju
Mještanka Muazez Kodžek (50), koja glasi za najbolju zviždačicu ove regije, kaže da zemlja mora učiniti sve da ovaj jezik što prije zaštiti, jer je to njihovo nasljeđe i usprkos napretku moderne tehnologije, mještani ga trebaju nastaviti koristiti.
Ona je s učenjem ptičjeg jezika počela još odmalena, dok je još bila šestogodišnja djevojčica, radeći svakodnevno u polju s ocem i slušajući kako se on na taj način bez problema sporazumijeva sa seljacima koji su bili toliko daleko da se nisu čak ni vidjeli.
Nastojala je tradiciju prenijeti i na svoje tri kćerke. Iako ga sve odlično razumiju, samo ga srednja zna bez problema koristiti.
Pod zaštitom Unesca
Od 1997. selo Kuškoj postalo je domaćin godišnjeg Festivala jezika ptica, kulture i umjetnosti, gdje se svake godine cijela zajednica okuplja da bi pokazala svoje umijeće u ovoj disciplini.
To je za njih veliki događaj, a prate ga i ljudi iz cijelog sveta koje ova pojava zanima. Natjecatelji dobivaju detaljna uputstva o tome što trebaju odzviždati pred stručnim žirijem, koji na kraju proglašava pobjednika. On je nakon toga car u selu.
I na samom kraju možemo vam još samo prenijeti ono što mještani ovog sela mudro poručuju:
“Telefon možeš izgubiti ili polomiti, ali sve dok dišeš, možeš i zviždati. Ovo je sredstvo komunikacije koje svuda sa sobom možeš ponijeti i zato ga ne treba prepustiti zaboravu.
Može sve, osim udvaranja
Zviždanjem su se najavljivala vjenčanja, rođenja djece i sahrane.
Jedino što se ne može odzviždati je udvaranje i iskazivanje ljubavi svom partneru jer bi cijelo selo čulo kako netko izjavljuje ljubav.
