Uživajte! Pronađite vremena za život, za cvrkut ptica, tišinu uz more, jutarnju kavu, smijeh s bližnjima. Suze, osmijehe, emotivna previranja, boli, vedrinu i svu težinu svakodnevice. U tome jest ljepota i nemojte propuštati sve emocije i iskustva kojima ste blagoslovljeni.
Uživajte! Koliko često putem zaboravite uživati u onome što jeste, u onome što dijelite s drugima, onome što doživljavate na svakodnevnoj bazi? Konstantno jurite za onim što ste si odavno postavili kao petogodišnji ili desetogodišnji plan, puštajući da vam život klizi niz ruke.
Kad kažem život, mislim na bezbroj sitnica i trenutaka u danu, kojima smo blagoslovljeni i koje vrlo često zaboravljamo ili se na njih ne obaziremo. Jer ne stignemo. Nemamo vremena. Nemamo volje. Ne vidimo, jer su nam oči fokusirane samo na jedno – da stignemo na odredište i postanemo sretni.
Kao da zaboravljate da vas odredište neće učiniti sretnima ako već u sebi ne njegujete sreću i niste sreća. Ne postoji čarobni štapić, kao ni osoba koja će u vama probuditi ono što u vama nije postojalo jer si niste dopustili da postoji. Isto tako, neće ni poneki uspjesi koje priželjkujete sa sobom donijeti sreću. Hoće, ali ne onu dugotrajnu. Trenutačnu da.
Voljela bih da zastanete na trenutak i razmislite o budućnosti. O onom neizbježnom. Trenutku smrti, trenutku kad ćete napustiti ovu fizičku materiju i krenuti na put u nepoznato. Hoćete li tad biti ponosni na sebe jer ste osvojili tu i tu titulu, zgrtali novce za života, kupovali vile, sve svoje zacrtane ciljeve ostvarili u planiranom roku?
A ne sjećate se jeste li te trenutke dijelili s bližnjima, jeste li imali konkretnu podršku, nekoga tko vam je uljepšavao sve te bitke, bodrio vas? Hoćete li biti ponosni ako shvatite da se ne sjećate cijelog puta do vašeg uspjeha, jer ste ljude i događaje svrstavali u nešto nebitno, ostavljali u koš za kasnije, ono ”sutra” ako se sjetite?
Mislite li da je poanta bila u tome kako brže i efikasnije doći do zacrtanog, a zaboraviti što smo pritom naučili i tko smo bili? Negirati ljude bez kojih bi možda bili na drukčijem putu, negirati događaje koji su se prožimali cijelim putem i doveli nas tu gdje jesmo?
U jedno sam sigurna, smrt i prolaznost ove ljušture u kojoj smo, svakodnevno se provlači kroz misli, podsjeća na to koliko smo krhki i kako ne shvaćamo zaista koliko vremena nam je ostalo.
I ne znamo, niti možemo znati koliko smo odlučili egzistirati i putovati na ovoj planeti. Kako si onda možemo dopustiti da živimo tako što puštamo da život prolazi mimo nas, jer nam nisu bitne sitnice, nego samo oni veliki dijelovi, konačna odredišta i uloge?
Smatrate li da možete nadmudriti kreatora, nadživjeti druge, da uvijek imate vremena za ostvariti zacrtano? Mislite li da je to put do sreće i slobode nakon ovoga tijela?
Iskreno, promatrajući ljude oko sebe na svakodnevnoj bazi, sve više shvaćam koliko ih zapravo gleda striktno u jednom smjeru, bez živosti i strasti. Kao na pokretnoj traci, jedan za drugim samo jure niz ulicu, s posla na posao, s boljeg na gore i obrnuto. I jureći tako misle da će kad ostvare ono materijalno imati sve, imati mir i zdravlje, biti ispunjeni.
Jer ispunjenost vežu uz materijalno, umjesto da pronalaze ono što im dušu hrani i potiče neke sasvim nepoznate talente i umijeća da izađu na vidjelo. I desi se vrlo često da takve jedinke jako brzo dođu na tron, vođeni samo jednim motivom – novcem.
I isto tako, vrlo često se dogodi da se kroz godine izgube u svemu tome, jer ono što su tražili nije bilo u materijalnom. Ono što su tražili, izgubili su putem jer se nisu osvrtali na druge. Izgubili su veliki dio emocija, jednostavnosti življenja, ispunjenosti i svrhe, nade i entuzijazma.
Propuštali su sve one bitne sitnice, jer su ih smatrali manje vrijednima, čak ponekad i smetnjom. Umarale su ih tuđe priče i problemi, bježali su u sebe, a bježali su i od upoznavanja sebe.
Zato, stanite na vrijeme. Sjetite se osluhnuti što vam vaše Ja ima za reći. Jer ono zna kojim putem krenuti, kad povući crtu i shvatiti da je život ovo što se događa upravo sad. Ne sutra, ne jučer, ne za deset godina. Sad.
I ako izgubite to sad, vođeni ludim vjetrovima i ciljevima, što ćete imati i što imate u ovom trenutku? Niste ni mislima, ni emocijama i duhom prisutni, ni ovdje ni ondje. Postaviti si ciljeve i raditi na njima ne znači bezglavo ginuti putem ne obazirući se na ljepotu života i bližnje.
Ne znači ni da trebamo putem izgubiti sebe. Znači razumno raspodijeliti korake kroz naše bitke, pripremiti se na sve što nas čeka, vrijedno raditi na tome, ali naći vremena za sebe i za druge.
Pronaći vremena za život, za cvrkut ptica, tišinu uz more, jutarnju kavu, smijeh s bližnjima. Suze, osmijehe, emotivna previranja, boli, vedrinu i svu težinu svakodnevice. U tome jest ljepota i nemojte propuštati sve emocije i iskustva kojima ste blagoslovljeni.
Namaste.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
