Rođendani s nulom su posebni jer zatvaraju i otvaraju životna poglavlja. Pa ipak prva misao je da starimo, vrijeme nam curi, nismo više ni mladi ni ludi, vrijeme je da se uozbiljimo ako do sada već nismo. Skeptici će reći što se tu uopće ima slaviti ili obilježavati, kad su rođendani tu da nas podsjete da nismo više u cvijetu mladosti, da nam „rok upotrebe“ prolazi. Ovakvo razmišljanje neminovno vodi u depresivno stanje.

atma.hr – 39

Čudno je kako vrijeme mjerimo na osnovu količine traga koji ostavlja na našem tijelu, čineći ga izmijenjenim, dok ignoriramo činjenicu da ono neizostavno utječe na promjenu naše percepcije sebe i svijeta oko nas, naših vrijednosti, uvjerenja i svega onog što nam je važno. Heraklit je rekao da ne možeš ući dvaput u istu rijeku, život je rijeka koja te čak i neprimjetno oblikuje i preoblikuje.

Uspjeh poistovjećujemo s materijalnim postignućima, sve se svodi na pitanje što je to što imam: Imam li diplomu, posao, stan, auto, suprugu/supruga, djecu, kredit za vratom? Neko zaista uspije ostvariti sve to, ovim ili obrnutim redoslijedom. Ipak, više me intrigira pitanje što je to što sam spoznala do svoje tridesete, jer smisao življenja je konstantno učenje. Od svih latinskih izreka najdraža mi je „Sve svoje nosim sa sobom“. Suštinska stvar koju sam shvatila je da život ne ide pravolinijski, previše je zavoja, ispravnih skretanja koja su se u početku činila pogrešna, vraćanja unazad, previše obilaznica a premalo prečica.

Najteže je bilo savladati lekciju strpljenja onda kada se čekanje činilo poput vječnosti, i prihvaćanja situacija u kojima se sve ruši. Između strpljenja i prihvaćanja posebno izazovnim se činilo pustiti kontrolu. Nedostatak kontrole u meni je budio osjećaj tjeskobe i panike. Neizvjesnost mi je stvarala patnju.

atma.hr – 39

Da život ne ide pravolinijski, po nekakvom ustaljenom planu i programu koji vrijedi jednako za sve, shvatila sam kad sam prihvatila da nije sve u svoje vrijeme već sve u moje vrijeme.

Odustati od koncepta da je život brzo i jednostavno putovanje od točke A do točke B, za mene je značilo odustati od potrage za perfekcijom u sebi i u drugima. Potreba za savršenstvom nosi sa sobom naviku prosuđivanja i osuđivanja kako sebe tako i okoline. Siguran put za izgubiti ljudsku notu u sebi.

I kada se iluzija o jednostavnosti življenja raspadne kao kula od karata, javlja se panični strah od neuspjeha i da nisi dovoljno dobar. Želja za priznanjem je ogromna, a iza nje se samo krije želja za smislom. Sa trideset sam shvatila da smisao nema veze sa normalnim i onim što se od mene očekuje. Moja očekivanja od drugih i njihova očekivanja od mene stvarala su patnju jer su nužno vodila u razočarenja. Vezati se za određen ishod događaja je gadna stvar i veliki izazov za premostiti.

Za prvih trideset nataložilo se svega, zato nije loša ideja krenuti od dna, što svakako zahtjeva predanost i hrabrost u suočavanju sa samim sobom. To me pomalo podsjeća na opsesivno-kompulzivno skupljanje stvari, gdje se na kraju nađeš zatrpan među svim tim stvarima a ne znaš ni kako si dospio u to stanje. Počneš da oslobađaš životni prostor razdvajanjem potrebnog od nepotrebnog, pa se teško odvajaš od neke sitnice koju nisi ni znao da posjeduješ dok nisi krenuo u proces čišćenja. Ista stvar je sa navikama i obrascima ponašanja koja nam očigledno ne donose ništa dobro, a da toga većinom nismo svjesni.

Zbog toga ne žalim za dvadesetima i ne govorim: „Eh da mi je ova pamet bila“, zato što do „ove pameti“ ne bi ni došlo da se kockice nisu posložile kako već jesu. Prihvatiti verziju sebe iz prošlosti je preduvjet osobne evolucije. Za mene je sazrijevanje zapravo buđenje, zbog toga mi osvrt na dvadesete izgleda poput kratkog sna u kojem sam čvrsto spavala, znam da sam nešto sanjala ali se nikako ne mogu sjetiti što. Riječ je o osjećaju neprisustva u vlastitom životu, konfuzije, beznađa i odlaganja. Sa trideset godina, pod punom moralnom odgovornosti, krećem u zanimljivu avanturu otkrivanja svog mikrokozmosa i svega onog što mi je zaista važno. Doduše, taj put sam malim koracima započela prije četiri godine. Tada nisam ni slutila gdje me to sve vodi, ali životna rijeka strpljivo i skoro nečujno, ali potpuno smisleno, usmjerava.

atma.hr – 39

Osjećati se dobro u svojoj koži, izaći iz vlastitog zatvora, živjeti slobodno, potpuno i autentično zvuči već pomalo otrcano, ali je vrlo mukotrpan posao jer zahtjeva da se suočimo sa svim duhovima iz ormara, prljavštinom ispod tepiha, navikama koje nas drže ukalupljenima, plašljivim i nemoćnim da bilo što promijenimo. Ipak na taj put se isplati krenuti, jer je nagrada velika , a zove se -rasterećenje. Dodatna motivacija je činjenica da iz ovog života niko od nas neće izaći živ, prema tome boravak ovdje nam je ograničen. Iluzija je da imamo vremena, svako odlaganje je luksuz.

Kakvu poruku bih poslala dvadesetogodišnjoj sebi? Apsolutno nikakvu, jer poruka ne bi mogla doprijeti do tadašnje verzije mene. Bio je potreban most da spoji dvije strane, most vremena praćen spoznajom. Mogu samo reći hvala joj na otporu, buntovništvu, nestrpljenju i strahu. Radila je kako je najbolje znala. Vremenom je shvatila da ne želi živjeti život uspavane ljepotice, ne želi biti odvojena od svijeta, ne želi se skrivati zbog svoje nesavršenosti, više ne želi trčati kroz život. Konačno je odustala od svih sporednih uloga.

Kad podvučem crtu, ovaj život i nije tako loš, čini mi se da i sijede u mojoj kosi dobijaju svoj smisao.

Anela Merdanović, plavopero777.wordpress.com

POVEZANI TEKSTOVI

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.