Nedavno sam naišla na sliku skulpture, umjetnika Burning Mana. Slika prikazuje dvoje odraslih u svađi, ignoriranju svakoga u svome svijetu, okrenutih si leđima. No, njihova unutarnja djeca žude za time da ih pomire… Nagnalo me to da razmislim o svome unutarnjem djetetu.

Zamišljam svoje unutarnje dijete kao prijatelja, inspiraciju, nekoga s kime sam kovala snove, te urote protiv odraslih i njihovih suviše ozbiljnih pogleda na svijet, bila prijatelj… No jesam li doista njegovala taj cvijet i polijevala ga ljubavlju, u sebi kako sam odrastala? Jesam li okretala leđa svojim snovima, pogledima na svijet i drugima?

Došla sam do zaključka da sam suviše razočarana samom sobom. Iznevjerila sam dijete u sebi i lako se priklonila ugodi, brzini, te osrednjosti.

Znam, najlakše je naći posao koji ćemo raditi tek tako da budemo financijski sigurni, ući u vezu s partnerom tek da bi bili u vezi, prekinuti prijateljstva kad nam netko ne odgovara i nije po našemu – ne otvarajući oči i ne slušajući dijete u sebi. Trudimo se vezati za stvari, loše stvari… Mali smo i pokorni, a zapravo smo veći no što mislimo. Ne slušamo vapaje djeteta u sebi, ignoriramo ga.

Vratila sam se malo k sebi da prokopam po ladicama i izvučem ciljeve i snove koji su mi nekoć bili važni… Ti snovi nemaju rok trajanja, ti ciljevi su i dalje tu, nisu nimalo izblijedili. To dijete u nama je netko tko će nam na kraju dana reći –„Ti si moj junak!“. To dijete u nama neće osuđivati, samo voljeti.

Vraćajući se ka svojim snovima, svojim ciljevima osjetim hrabrost i podršku svog unutarnjeg djeteta.

Sve sjeda na svoje mjesto.

Stanite na trenutak. Obnovite stara prijateljstva, ciljeve, snove. Budite vi, slušajte svoje unutarnje dijete, ne okrećite mu leđa kao ni svojim snovima… njegujte ga i pustite da Vas vodi. Radujte se s njime svakome malom koraku prema cilju i procvjetat ćete.

Napisala: Petra Stančić