S propadanjem vedske kulture (koja je postojala do pojave doba Kali prije 5000 godina) pojavile su se i nove filozofsko-religiozne doktrine koje su vremenom sve više odbacivale izvorno vedsko naučavanje. Filozofska špekulacija, koja je vrlo izražena u ovome željeznom dobu, ili dobu Kali, sve je više utjecala na iskrivljavanje izvornih činjenica iznesenih u vedskoj siddhanti tj. zaključku. Budizam, koji je osnovao Buddha (566-477. god. pr. Kr.) i koji se mnogo kasnije pojavio u Indiji, potpuno je odbacio autoritet i zaključke Veda, a mayavadi filozofija, poznata kao impersonalistička doktrina, čiji je osnivač bio Shankaracharya (788-820. god.), nastala je kao spoj budizma i nekih dijelova Veda. U toj filozofiji vedska siddhanta je potpuno izvrnuta. Ove filozofsko-religiozne doktrine vrlo su prihvaćene i popularne širom svijeta, a Shankaracaryina mayavadi filozofija još se uvijek na Zapadu prihvaća kao dominantno vedsko naučavanje iako s izvornom vedskom siddhantom nema gotovo nikakvih dodirnih točaka. U zapadnom sustavu naobrazbe, pogotovo u visokom školstvu, ova se doktrina prihvaća kao aksiomatska istina vedskoga naučavanja. Vrlo rijetko se kod nas na Zapadu mogu susresti predavači i teolozi koji iznose izvornu monoteističku doktrinu Veda.
Vedska siddhanta
No, da bi se neka filozofska doktrina prihvatila kao vedska književnost, ona mora podržavati isti cilj kao i izvorni vedski tekstovi. Vedski spisi ili shastre (sveti spisi) sadrže harmoničnu cjelinu s harmoničnim zaključkom – siddhantom. Kao vjerodostojni vedski dokument možemo prihvatiti onu književnost koja se zasniva na vedskoj siddhanti bez ikakvog mijenjanja njenog značenja, pa čak i u onom slučaju kada ta književnost nije dio izvornih spisa. Uistinu, vedska tradicija iziskuje potrebu daljnjih autoritativnih radova koji prenose vedsku poruku u skladu s vremenom, mjestom i okolnostima. Međutim, da bi bila izvorna, ta se proširenja vedske književnosti strogo moraju slagati s doktrinom Veda, Purana i Vedanta-sutre.
Cilj vedske književnosti
Kao svoj glavni cilj, vedska književnost iznosi znanje o samospoznaji, te oslobođenje od patnji života – mokshu. Uglavnom, učenjaci se slažu u mišljenju kako je cilj indijske misli dostizanje istine (prepoznavanje koje vodi do istinske slobode). Svaki indijski filozofski sustav, kojih ima šest, traži istinu, ne u smislu akademskog značenja (“znanje radi znanja”), već u svrhu poučavanja o istini koja će darovati ljudima istinsko oslobođenje. Indijska misao teži ne za obavješćivanjem, već za preobražajem. Bhagavad-gita (temelje vedske misli) opisuje to znanje kao prihvaćanje važnosti samospoznaje i filozofsku potragu za Apsolutnom Istinom. Međutim, ukoliko ljudi teže napredovanju na putu materijalne sreće, tada neće težiti ka svojoj vlastitoj promjeni. Druga važna spoznaja je – janma-mrityu-jara-vyadhi – opažanje bijeda rođenja (janma), smrti (mrityu), starosti (jara) i bolesti (vyadhi) koja je opisana u Bhagavad-giti (13.9). Nepopustljivo, vedska književnost dokazuje da, unatoč očiglednim radostima i zadovoljenjima, materijalni život zapravo predstavlja patnju. Cilj vedskoga znanja je osloboditi iskrenog tragatelja od te patnje.
Trostruke patnje
Postoje mnoge informacije u njima kako je ovaj pojavni kozmički svijet od svojeg najvišeg do svojeg najnižeg planeta mjesto bijeda i patnji na kojima se neprestano, ciklički, odvija rađanje i umiranje. Osim ovih ponavljajućih nevolja rođenja, starosti, bolesti i smrti, vedski spisi nam opisuju i drugu grupu trostrukih bijeda. To su:
- adhyatmika-klesha ili patnje koje proizlaze iz vlastitog tijela i uma (bolesti, traume, stresovi, fobije, nesreće, psihički problemi itd.)
- adhibhautika-klesha ili patnje koje nam nanose druga živa bića (ljudi, komarci, zmije, pauci, škorpioni, muhe, zvijeri, ptice, ajkule i slično)
- adhidaivika-klesha ili patnje koje proizlaze od materijalnih uznemirenja (hladnoća, vrućina, poplava, zemljotres, mećava, erupcija vulkana, suša, uragan itd.).
Vedski učitelji i mudraci se slažu u zaključku kako nitko u ovome svijetu ne može pronaći sreću. Oni nam govore kako je ovaj planet zapravo mrityuloka – planet smrti.
Put oslobođenja
Na osnovu ovakvih vedskih zaključaka, Albert Schweitzer (Kayserberg, 14.01.1875. – Lambarene, Gabon, 04.09.1965.), alzaško-njemački liječnik, protestantski teolog, filozof i glazbenik, označio je vedsku filozofiju kao negaciju svijeta i života. Neki drugi učenjaci iznijeli su tvrdnju kako Vede poučavaju pesimizam i “opasno prepuštanje sudbini”. No, kada pažljivo analiziramo vedske upute, možemo lako uočiti činjenicu kako one podučavaju nešto sasvim suprotno od toga. Vede nam, zapravo, govore o tome kako je svrha ljudskoga života ne prepuštanje prolaznom i bijednom materijalnom životu, već naprotiv – težnja ka vječnoj sreći. Za one osobe koje slijede vedsku formulu život predstavlja priliku dostizanja konačne pobjede nad smrću. U vedskom shvaćanju osoba negira život na onom stupnju kada iluzorno tijelo poistovjeti s osobenim jastvom i smatra da je ovaj prolazni svijet summum bonum egzistencije. Takva osoba propušta priliku koja je darovana ljudskom biću – priliku da se raspituje o Apsolutnoj Istini, Bogu. Upravo stoga, prvi stih Vedanta-sutre (athato brahma-jijnasa, čit. đigjasa) izjava je i poziv svakome da je sada u ovom ljudskom obliku života vrijeme za raspitivanje o Apsolutnoj Istini. Vede opisuju oslobođenje kao posebnu prednost poklonjenu ljudskome biću, za razliku od nižih vrsta bića kojima takva mogućnost nije pružena zbog nižeg stanja života, svjesnosti i inteligencije. Zbog ovih razloga, ljudski je oblik života uspoređen s brodom pomoću kojega osoba može preploviti ocean materijalne egzistencije. Autorizirani vedski učitelj, koji u potpunosti poznaje izvorne vedske zaključke, uspoređuje se s kapetanom broda, a vedske upute kao povoljni vjetrovi. Ukoliko osoba ne preplovi ocean i ne dostigne vječno oslobođenje od materijalne egzistencije, smatra se neinteligentnom budući da vedska filozofija odbija važnost bilo kakvog znanja koje ne dovodi krajnjem oslobođenju od gore opisanih patnji i bijeda. Vedski spis, Garga Upanishada, napominje da je vrlo nesretna ona osoba koja u ljudskome obliku života ne rješava probleme života i koja ne želi shvatiti ovaj nauk o samospoznaji.
Izvor Veda
Brihad-aranyaka Upanishada (2.4.10) nas obavještava da su Rig, Yajur, Sama, Atharva Veda, zatim Itihase, Purane, Ramayana i Mahabharata zapravo dah Boga. Prema vedskoj tradiciji, Vede su samoautoritativne. One ne ovise od nikakvih drugih utjecaja budući da same sebe u cijelosti objašnjavaju. Ovu inačicu možemo pronaći u Bhagavad-giti (3.15) koja nam govori da su Vede neposredno očitovane od nepogrešivog Vrhovnog Stvoritelja. Vedski spisi na mnogim mjestima opisuju svoj vlastiti izvor i nazivaju se apaurusheya, što znači da one ne potječu od nijedne materijalno uvjetovane osobe nego od samoga Stvoritelja, izvora koji je transcendentalan prema svjetovnim dualnostima koje prevladavaju u ovome svemiru. Kao što smo mogli saznati u prvome članku, vedsko znanje je bilo prenijeto Brahmi, prvorođenom biću u ovome svemiru, u praskozorje stvaranja materijalnoga svijeta. Ovo se znanje dalje prenosilo s učitelja na učenika kroz učeničko naslijeđe (guru-parampara). Vedsko se znanje smatra vječnim, no, budući da je materijalni svemir pod djelovanjem stalnih cikličkih preobražaja (stvaranje, održavanje i razaranje), ono se neprestano treba ponovno uspostavljati. Vede su u početku silazile i prenosile se usmenim putem, no, kasnije ih je mudrac Shrila Vyasadeva, kako smo opisali u prošlome članku, sakupio u pisanom obliku.
Proces za dostizanje znanja
Postoji vrlo čvrsta veza između biti vedskoga znanja (poruke) i načina njenog primanja (medija). U suprotnosti sa zapadnim shvaćanjima vedske epistemologije, od tri moguća procesa za stjecanje znanja, ona daje prednost procesu zvanom shabda (slušanje predmeta iz vedske knjževnosti). Ovo je vrlo važna materija i stoga je želimo i u ovom članku ponovno objasniti. Gotovo sve proizlazeće teorije i istine koje danas prevladavaju u različitim filozofskim disciplinama zaobilaze ove činjenice.
• Prvi se proces dostizanja znanja naziva pratyaksha (iskustveno osjetilno opažanje) i ono ovisi o ispravljanju izvanjskih izvora. Na primjer, našim se očima Sunce može učiniti ne veće od običnog novčića. No, iz znanstvenih izvora saznajemo činjenicu da nas naše osjetilno opažanje zapravo vara i dovodi u zabludu jer je Sunce puno puta veće od cijeloga planeta Zemlje.
• Drugi proces za stjecanje znanja je anumana (teorija zasnovana na očiglednosti) i ono ne može pružiti znanje koje je iznad dokaza. Teorije Charlesa Darwina i mnogih važnih arheologa i antropologa oslanjaju se na takve induktivne pretpostavke – možda bi moglo biti ovako ili onako. Prema Vedama, anumana ne može neovisno voditi do savršenstva. Objekti iznad materijalne prirode ne mogu se eksperimentalno upoznati. Ti se predmeti upravo stoga nazivaju nepojmljivim (achintya). Spoznaje koje su achintya tj. iznad materijalnih osjetilnih opažanja, ne mogu se upoznati spekulacijom ili raspravom. To je moguće učiniti samo shabdom, procesom slušanja naučavanja iz vedske književnosti.
• Shabda, kao treći proces stjecanja znanja, smatra se najpouzdanijim i najvažnijim. Indijski znanstvenik Mysore Hiriyanna izjavljuje: “Vedanta nikada ne određuje s razumom. Upanishade su već same po sebi prepune dokaza. Sve što se može dovesti u pitanje jest krajnja i istinska vrijednost razuma u stvarima koje ne dolaze u njegov djelokrug.”
Stoga navodimo uobičajeni i vrlo jednostavni primjer. Ukoliko dijete želi saznati tko je njegov otac, tada o tome treba prvo pitati svoju majku. Dakako, ono može krenuti i indirektnim putem i obaviti vrlo iscrpno i detaljno ispitivanje velikog dijela muškaraca pitajući ih to isto pitanje. Ipak, mnogo je jednostavnije pitati svoju majku, svoj prirodni autoritet i tako dobiti izravni odgovor. Drugim riječima, ako osoba može prihvatiti informacije od vjerodostojnog autoriteta, tada može vrlo lako izbjeći probleme koji nastaju samostalnim načinom istraživanja. Metoda shabde, kojom prihvaćamo autoritet, postaje imperativ kada se raspitujemo o temama iznad djelokruga naših osjetila i razuma. Moramo ovdje istaknuti kako u vedskome shvaćanju autoritet nema stilsko negativno i sporedno značenje kako to pronalazimo ovdje na Zapadu. Izraz se odnosi na održavatelja prvobitnog znanja, a ne na nekakvog beskrupuloznog i bezosjećajnog diktatora. Na primjer, sam William Shakespeare je prirodni autoritet “Hamleta“, djelaWilliama Shakespearae.
U carstvu znanja
Slušni primjer transcendentalnog znanja od autoriteta vedski je standard. Dok se materijalno znanje odnosi na predmete unutar ovoga svemira, vedsko znanje pripada naučavanju o predmatima iznad ovog pojavnog svijeta. Ono nam dokazuju Apsolutnu Istinu koja se ne može upoznati nikakvim direktnim opažanjem (pratyaksha), niti bilo kojom induktivnom uzlaznom metodom (anumana). No, ukoliko slijedi iskustvenu tradiciju koja proizlazi iz ovih drugih dviju doktrina naučavanja, odmah se tu pojavljuju paradigme poput vjere, dogme, intuicije, uvjerenja, predrasuda, itd. A. B. Keith (1879–1944), škotski odvjetnik, stručnjak za sanskrt i indologiju, opisuje: “Budući da takvo znanje ne dolazi od vjerodostojnih autoriteta, beznačajno je i ne treba se opisivati kao znanje.”
Vedski filozofi tvrde da shabda (slušanje od autoriteta) otkriva carstvo znanja iznad znanstvene metodologije. Oni nam iznose kako je shabda jedini proces kojim možemo upoznati što je nepojmljivo u našem sadašnjem uvjetovanom stanju. Kako bi upoznalo svoga oca, dijete nema druge mogućnosti osim upitati svoju majku. To nije pitanje vjere, dogme ili osjećanja, već slušanje i prihvaćanje od osobe koju poznaje i u koju ima apsolutno povjerenje. Analogno tome, ukoliko osoba može prihvatiti učenje o samospoznaji od strane vjerodostojnog učitelja, tada postaje sposobna nadići materijalno postojanje.
Nikola Đurđević, jyotish-vedska-astrologija.com
