Jesenji vjetar je odnio i posljednje lišće s krutih grana.

Uvelo i žuto, ili šuštavo smeđe, sada daleko od stabla prekriva put.

Što je nekoć s proljeća bujalo zračećim zelenilom, što je davalo hladnu sjenu u sparnoj vrelini ljetnog podneva, sada na tlu leži mrtvo i zgaženo – na vlažnoj zemlji, kao plijen truleži i hrana plijesni!

To je vrijeme tjeskobnog, maglovitog vremena, kada je sunce daleko! Veliko umiranje prirode!

Tako su govorili osjetljivi pjesnici, žaleći za prošlim ljetom.

Ali – da li je zaista sav život sada umro?

Jesu li grane zaista postale tako krute i beživotne od kada su morale otpustiti svoje lišće?

Podigni svoj pogled s tla i puta propadanja, pa ćeš posvuda vidjeti kako već izbijaju pupoljci, a i grm lješnjaka već nosi prve, još neotvorene cvjetne vijence! Jedva da su tek plodovi ubrani i posljednji list otpao, a već se pokazuje obećanje novog zelenila, novog cvjetanja i nove veličanstvenosti proljeća.

Ako bi došlo par toplih sunčanih dana, već bi mogao vidjeti i prvo zelenilo na svakom grmu.

Ali još se uvijek mogu očekivati hladne oluje, tako da je dobro da za sada bujajući pupoljci ostanu oklopljeni. Život u njima još treba zaštitu.

No tek što se snijeg u vodu otopio i nestaje u potocima na poljanama, uzdiže se što je do sada još gotovo silom zadržavano u pupoljcima.

Svake godine iznova vidiš kako proljeće tiho dolazi, i uvijek te nanovo iznenadi sa svojim zelenim mladicama, koje se pojavljuju gotovo preko noći.

Nekoliko sunčanih dana nakon toplih kiša i na svakoj grančici je već novi list.

Izvjesno vrijeme, tebi možda predugo, život mora sve snage koristiti da sebe samog zadržava, da bi svoje tvorevine sačuvao od uništenja.

Ali onda se oslobađa svih stega i sjajni izdanci niču posvuda…

Ne vidiš li kako te priroda uči?!

Ni ti zaista nisi uvijek jednako blizu svjetlu.

I ti imaš svoja razdoblja čiji tijek određuje tvoj vlastiti životni ritam.

Već misliš kako je sve postignuto i osjećaš se i suviše sigurnim u svojoj silnoj snazi – a onda te iznenada svlada umor, koje ti svaki dan sve više oduzima povjerenje i na kraju sve što je bilo uzrokom tvog ponosa sad je kao zgaženo na tlu…

Misliš kako je sav život u tebi umro, i smatraš taštim bezumljem kada ti se kaže da tvoj umor krije u sebi najsigurnije obećanje nove životne aktivnosti.

Još uvijek ne poznaješ svoja razdoblja i ne želiš shvatiti da se i tvoj duh može očitovati samo u ritmičnoj izmjeni.

I u danima tvoje najveće udaljenosti od svjetla život je aktivan u tebi.

Odvija se priprema za ono što dolazi, iako ti o tome ne znaš…

Ali znaj – i ti ćeš opet biti blizu svjetlu kao i prije!

Razvit ćeš se u novoj ljepoti i snazi, svaki put nakon što strpljivo podneseš svoje vrijeme tišine!

Ne daj se zavarati da se prepustiš tuzi i turobnim snovima mračne sjete, kao netko tko se više nema čemu nadati!

Budi svjestan svoje stalno obnavljajuće snage i vjeruj u sebe!

Ti stvaraš svoju sudbinu u najtišim časovima – i u danima tvoje najveće udaljenosti od svjetla u tebi nastaju klice koje će onda dati vidljivu formu novom
proljeću! –

Nauči imati povjerenja u sebe i otjeraj nemir iz svoje duše, da bi tišina mogla oblikovati u tebi ono što treba doći!

Bô Yin Râ, iz knjige ‘Putokaz’
www.boyinra.info