Prije nekoliko dana, na jednom od vegetarijanskih foruma na Facebooku pokrenuta je diskusija o tome što se može učiniti da ljudi koji jedu meso promijene svoje mišljenje i počnu mijenjati svoje navike. Diskusija je krenula u različitim pravcima, a meni je dala inspiraciju za temu za moju novu kolumnu.

Autor: Danijela Jokić- Vaislay
Izvor: krenizdravo.com

Naime, kako sam već pisala i ranije, prirodno je da želimo dobro za svoje najbliže i da želimo s njima podijeliti svoja iskustva. Mnogi od nas su imali priliku da svojim prijateljima govore kako je vegetarijanstvo najbolja stvar na svijetu, kako je vegetarijanska hrana dobra za zdravlje, kako se tako pošteđuju životinje, smanjuje agresivnost u svijetu i čuva okolina, kako je to način da se smanji ili potpuno iščezne glad na svijetu.

To je unutarnji poriv koji svako od nas ima – da podijelimo sreću, dobre stvari i navike s ljudima koje volimo i do kojih nam je stalo. No, često se ova želja može pretvoriti u žustru diskusiju, osudu, prezir, pa i mržnju! I to nije dobro, kako za nas, tako i za čovječanstvo.

U svijetu kojemu treba ljubav, nema mjesta za osudu!

Ukoliko niste odrasli u obitelji koja se hrani vegetarijanski, onda ste u nekom periodu svog života morali odgovarati na pitanja prijatelja i obitelji, poput onih „kako ćeš preživjeti bez mesa?“. Sada mi to djeluje smiješno, no trebale su godine da moja obitelj i prijatelji prihvate da sam ja vegetarijanka i da nauče što ja jedem, a što ne i da shvate zašto ne jedem meso, a i da steknu vjeru da mogu živjeti bez mesa.

Nerijetko smo u iskušenju da krivimo „njih“ jer nas ne mogu razumjeti,  jer „ne znaju“ i još mnogo „jer“. No, prije nego se upustimo u diskusiju ili u mislima osudimo ljude iz naše okoline koji nas ne razumiju, ili nam se čak podsmjehuju ili nas kritiziraju, pokušajmo ih razumijeti.

Živimo u zemlji u kojoj je meso sastavni način života već stoljećima unazad. Meso je simbol bogatstva, prestiža, zdravlja, religijskih običaja, sreće, snage i vitalnosti. Ako razmislimo o tradiciji i običajima, možemo vidjeti da kada se nekome ženi sin, udaje kćerka, slavi Božić, Bajram, pa i prvi maj, ponos i simbol sreće i slave je upravo- pečenje.

Istina je da naše bake i djedovi i njihovi preci nisu jeli meso ni blizu u ovoj količini u kojoj ljudi danas jedu u našim krajevima. Meso nije bilo dostupno u supermarketima i mesnicama i trebalo je prvo uzgojiti prase, tele, janje, pa ga onda pojesti, a to je tražilo i vrijeme i dosta stočne hrane. No, taj osjećaj slave i sreće uz tradiciju klanja životinja i jedenja mesa ostao je i danas prisutan. Moj pokojni otac nije, niti mislim da bi ikada mogao zamisliti, Božić bez pečenice.

S druge strane, kada sam ja otišla u Indiju, nitko me nije čudno gledao kada bih rekla da sam vegetarijanka – za njih je to sasvim normalno! Nijedno tradicionlno jelo za vjerske hinduističke praznike ne sadrži meso. Na svakom uglu nalaze se vegetarijanski restorani i slastičarne s desetinama vrsta slatiša i kolača na bazi mlijeka, kokosa, pistacija, indijskih oraha… sve bez jaja. Kada dolaze gosti, najveća čast je napraviti za njih puri (beskvasni kruh pržen u ulju) i povrće! Za ljude u Indiji, to je način života.

U našoj sredini, vegetarijanstvo se kosi sa tradicijom, običajima, načinom života. Kada meni dolaze gosti, ja napravim povrće i poslužim desert s voćem, no moja mama još uvjek ne može zamisliti da posluži goste trpezom bez mesa.

Naime, to bi značilo da ona goste ne cijeni dovoljno, ili da je kuća siromašna, pa nemaju za meso. S druge strane, meni je najveća čast kada mi neko posluži voće i povrće. To ne znači da su moji roditelji loši ljudi, da su grešni, podli. Oni su jendostavno tako naučili. Tata mi je nedavno preminuo i to zbog bolesti koju je mogao lako zaliječiti vegetarijanskom ishranom, no to je za njega bilo nezamislivo. To je za njega značilo – ne živjeti. I ma koliko me boljelo srce za njim, ja ga ne osuđujem. On nije bio spreman prihvatiti drugačije.

Kažu da kada je učenik spreman, dolazi učitelj! Svako je od nas prešao svoj put, i došao do točke u vremenu i prostoru kada je bio spreman – prihavtiti drugačije.

Kao što je rekla jedna od sudionica diskusije (Jasmina) u grupi „ljudi nisu loši, samo prave drugačije izbore od nas!“

Biti vegetarijanac u našem podneblju znači svakodnevno se susretati s pitanjima i kritikama,  no znajte jedno – to što nam roditelji, prijatelji, pa i doktori govore da ćemo umrijeti bez mesa, da se bez mesa ne može živjeti, da ćemo se razboljeti, da MORAMO jesti meso, to nam govore iz istih onih razloga iz kojih im mi govorimo da meso ne bi trebalo jesti! J Jer nam žele dobro.

Meni je trebalo dosta vremena da ovo shvatim, u početku sam bila ogorčena na takve kritike, komentare, no kada mi je doktor (i to poznat kao dobar u svojoj struci) rekao kako ću dobiti neizlječivo oboljenje krvi, kako ću oboljeti, kako ću na koncu i umrijeti, te kako sebi činim štetu, shvatila sam jednu stvar- on želi meni (kao i svim svoijm pacijentima) pomoći, kao i moji roditelji, obitelj, prijatelji: žele mi pomoći, strah ih je da mi se ne dogodi nešto loše!

Njih su (kao i neke od nas) od djetinjstva učili da ćemo biti jaki, zdravi i dugovječni, ako budemo jeli meso! Oni se plaše za nas. To što nisu spremni da poslušaju naše argumente i da krenu i oni istim putem, znači da jendostavno – nisu spremni!  A, ako nekada budu, tu smo mi da im budemo učitelji!

Do tada, možemo im dati samo pozitivan primjer. Najljepša stvar koju možemo za njih učiniti je skuhati im ukusno vegetarijansko jelo, koje smo za njih s ljubavlju napravili. Većina mojih prijatelja i članova obitelji zavoljela je vegetarijanska jela toliko da sada i sami kuhaju puno jela s povrćem, traže od mene recepte, prate moj blog, dok su konzumaciju mesa znatno smanjili. Primijetili su da im se popravila probava, vitaminsko-mineralni status, koža i kosa dobile sjaj, a neke zdravstvene tegobe olakšale. Ja sretna! Dvije moje prijateljice se sada hrane vegetarijanski. One su bile spremne, a ja sam bila sretna da im budem učiteljica. :)

Ovo mi je bila do sada najduža kolumna i premda sam jedan ispit daleko od diplomiranja na novinarstvu, mislim da mi je ovo najduži tekst za objavu koji sam napisala J Hvala grupi „Vegetarijaci i vegani“  na inspiraciji i svima vama koji pratite moj blog i dajete mi inspiraciju da kreiram nove recepte i dijelim ih sa vama. :)

I za kraj, dijelim sa vama nekoliko pozitivnih primjera ljudi koji su moja inspiracija!

„Prva dama“ je Annnete Larkins, 72-godišnjakinja koja izgleda i osjeća se kao da je 42-godišnjakinja. 🙂 Hrani se vegetarijanski od svoje 25-te godine.

Druga dama je Mimi Kirk, također 72-godišnjakinja i vegetarijanka od ranih dvadestih godina života,  koja je nedavno proglašena za „Najseksi vegetarijanku stariju od 50 godina“ od strane PETA-e. :)

hedda-bolgarTreća dama je pokojna Hedda Bolgar, psihologinja i psihoanalitičarka, koja je doživjela 103. godine te je do svoje smrti radila s pacijentima (četiri dana u tjednu) i podučavala mlade psihologe. Bila je vegetarijanka cijeloga života i govorila je da vjeruje da je to, uz dobru genetiku, razlog njene dugovječnosti (njena majka, također vegetarijanska, umrla je u devedesetim godinama).

Toliko od mene za danas. :) Uživajte i kuhajte vama dragim ljudima. Hrana je ljubav i nikada ne znate kada će baš taj zalogaj kod nekoga pobuditi iskru.

S ljubavlju, Danijela.

Prethodna objavaTop 7 namirnica za zdravu zimu bez bolesti
Slijedeća objavaBrzi napitak s narančom i đumbirom protiv prehlade i gripe
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here