Nimalo ne začuđuje što čovjek u svom prirodnom stanju instinktivno prepoznaje u vodi prirodnog prijatelja i pomagača. Instinkt vezan za vodu znatno je stariji od čovjeka. Stariji je i od nižih životinja, nižih formi, biljnoga svijeta, elementarnih formi života kao što su ameba i druge sićušne forme iz mulja oceanskog dna – stariji od samih početaka organskog života. Znanost nam govori da organski život počinje u vodi i da uvijek pokazuje znakove mjesta svog rođenja.
Voda čini oko osamdeset posto našega fizičkog tijela. Stanice koje izgrađuju tijelo vidljivi su i stvarni morski organizmi – u stvari malene vodene “životinje” – sposobni postojati samo onda kada su okruženi slanom otopinom vode. Stoga, treba li čuditi što instinkt prema vodi leži u samoj osnovi našega podsvjesnog života te da se očituje u našim svjesnim željama.
Važna uloga koju ima voda u našem fiziološkom mehanizmu nije manje značajna. Fiziologija nas uči da se oko pola litre vode, do oko sedam i pol decilitara, izlučuje iz tijela isparavanjem svakih dvadeset i četiri sata te da se u istom vremenskom roku oko litra i pol tekućine izlučuje iz organizma urinom. Važni tjelesni sokovi sastoje se od tekućina čija je osnova voda. Ne radi se samo o krvi, osnovi fizičkog života, već i o žuči i slini. Svima njima osnova je voda. Čovjek bez hrane može preživjeti mnogo dulje nego bez vode. Voda je jedno od najnužnijih sredstava Prirode. Ona je, uz zrak, ono na čemu se temelji kontinuitet života.
Ipak, koliko ljudi, tj. koliko malo ljudi, pridaje ovom subjektu ispravnu pažnju i razmišljanje! Koliko ljudi pametno koristi vodu u svakodnevnim životima? Mnogo smo proučavali navodnjavanje i natapanje tla. Posvetili smo tomu vrijeme i razmišljali o tome, jer smo shvatili da o tome ovisi uspješnost naše žetve, dakle i naše dobrobiti. Ali natapanju tijela posvećujemo malo ili nimalo pažnje. Skloni smo označiti to kao nešto nevažno. Zanimljivo je da s najvećom pažnjom nadziremo jesu li domaće životinje opskrbljene dovoljnom količinom vode, da li imaju vodu za pranje; prepoznajemo prirodne potrebe tih životinja, ali ne mislimo pridati jedan dio tih misli željama i potrebama naših tijela koja bi trebala imati barem jednaku važnost kao i naše domaće životinje.
Točno je da čovjek nekoć nije bio toliko glup. Slijedio je prirodne instinkte, pio puno svježe vode i kupao se u bistrim vodama potoka, jezera i rijeka. Nije to radio zbog zaključka stvorenog na temelju razmišljanja, već zato što je “osjećao da to treba raditi”, što je očitovanje njegova instinktivnog znanja. Napretkom civilizacije čovjek je počeo živjeti odvojeno od prirode. Počeo je zanemarivati instinktivne sklonosti svoje prirode. Bilo je mnogo teže obratiti pozornost na njih i mnogo lakše zanemariti ih. Međutim, na selu, gdje je voda uvijek pri ruci, nema toliko mnogo razloga za prigovore. Ako se na gospodarstvu nalazi dobra voda, ako se na poljima nalaze dobri izvori, bez velikih problema može se osigurati dovoljna količina vode i piti onoliko vode koliko je to potrebno.
U velikim gradovima, gdje kroz cijevi dolaze hladna i topla voda, koja zbog toga nije toliko prihvatljiva i “ukusna”, čovjek postupno gubi naviku pijenja normalne količine vode. Gubi svoj prirođeni instinkt i stječe izokrenutu “drugu prirodu” koja mu omogućuje živjeti bez vode, bez osjećaja uznemirenosti kojeg bi prirodni “vodopija” osjetio u istim okolnostima. Ali Priroda ne zaboravlja. Ona pamti i zamjera to što joj nije pružena dovoljna količina tekućine koju treba kako bi mogla obavljati svoj fascinantan rad. Uzima je iz tijela, čime se ono nabire i “stiska” te dolazi u nenormalno, nezdravo stanje. A njih je doista mnogo.
Čovjek doista može biti iznenađen kada pogleda uokolo i vidi koliko ljudi dnevno pije količinu vode znatno ispod razine svojih prirodnih potreba. Neki piju samo gutljaj ili dva tijekom čitavoga dana. Njihovo konzumiranje tekućine skoro se u cijelosti sastoji od kave ili čaja, možda čaše mineralne vode, soka, piva, vina, itd. za vrijeme obroka. Oni okreću leda prirodnom izvoru života. Zar nas treba onda čuditi to što toliko mnogo ljudi pati od konstipacije i “tromih” crijeva? Treba li čuditi to što su njihova crijeva začepljena otpadnom materijom njihova sustava kada oni ne natapaju kanale s dovoljno vode koja bi odnijela otpadne tvari? Takva su crijeva poput odvodnih kanala slijepljenih nečistom materijom koja je odložena kao otpadni produkt sustava. Posebice su žene glavni “prijestupnici”, iako je teško reći koji je razlog tome.
Ti vode žedni ljudi ne pate jedino od konstipacije. Ne rade im ispravno niti jetra niti bubrezi. Opskrba krvlju je ispod normale. Izgledaju beskrvno, anemično. Skloniji su malaksalosti u ranoj životnoj dobi. Drugi, zbog istog razloga, imaju suhu kožu (malokad pokazuju znakove znojenja); boja lica je nezdravo žuta, a iz usta se osjeća zadah. Neki od njih nalik su osušenim jabukama. Čovjek ih instinktivno poželi staviti u tekućinu za namatapanje kako bi nabubrili i izgledali prirodno. Naravno, svi drugi dijelovi tijela, posebice živci, odgovaraju na ove nenormalne uvjete i oglašavaju se upozoravajućim signalima. Provjerite li simptome koji nastaju iz manjka vode u organizmu, dobit ćete listu glavnih uobičajenih bolesti.
Duga je lista problema koji nastaju samo zbog konstipacije, a ipak konstipacija nastaje, ako čak ne u cijelosti, zbog nedostatka tekućine, u bilo kojem obliku, kao što ćemo vidjeti kasnije. Čovjekovo tijelo je veliki “vodeni” sustav s velikim i malim cijevima. Postavljene su u svim smjerovima i osmišljene tako da tjelesne tekućine mogu prelaziti iz jednog dijela tijela u drugi. No, zapamtite da je voda osnova tih tekućina. Postoji samo jedan način kojim voda prirodno ulazi u tijelo – probavni trakt. Iz njega se voda apsorbira i odvodi svim dijelovima sustava gdje izvodi svoj čudesan rad. Svaki se tjelesni organ kupa i živi u tekućini. Bez zadovoljavajuće opskrbe oni ne mogu raditi ispravno. Tekućine rastvaraju hranu i pretvaraju je u različite elemente da bi ih druga tekućina mogla prenositi u dijelove tijela gdje hrani i izgrađuje čitav sustav i svaku stanicu koja traži i prima svoj dio. Druge tekućine odnose istrošeno tkivo i otpadne sastojke sustava. Izbacuju se iz tijela putem drugih tekućina. Vidite, dakle, da je sve to djelo tekućina. Bez obzira koju kemijsku tvar tekućine mogu nositi, tekući medij je potreban. Rad prirode ne može se odvijati bez njega.
Dobro je poznato ljekovito djelovanje vode. Djeluje kao tonik kada se uzima iznutra i izvana. Dobro je poznat učinak vode na visokim temperaturama kada se koristi kao dio terapije bez obzira na povijest bolesti. Hladna voda, znanstveno označena za piće, umirit će pojačan rad srca, dok će topla voda pojačati njegovu aktivnost. Voda pojačava izlučivanje putem bubrega. Pomaže tom organu u izlučivanju i odlaganju svakodnevnih staničnih otpadnih tvari. Na sličan način djeluje i na druge organe za izlučivanje.
Voda je odlično sredstvo za otvaranje apetita kada se pravilno koristi i kada je njezina temperatura odgovarajuća. Vruća voda djeluje kao moćan stimulans, ali također kao antiseptik. Ima osobinu smirivanja želuca te djeluje sedativno. U slučajevima kada je pacijent izgubio veliku količinu krvi liječnici obično u krvotok ubrizgavaju steriliziranu vodu s malo soli (fiziološka otopina). Srce tako dobiva prigodu za pravilan rad. Otklanja se slabost umirućih krvnih stanica koje prianjaju uz stijenke arterija i vena; daje se tekućina u kojoj žive, kreću se i rade. I na druge načine djeluje kao zamjena za krv, sve dok tjelesni sustav ne postane sposoban proizvoditi više. Što se vanjske primjene tiče, voda se na mnoštvo načina koristi kao sredstvo za liječenje.
U ovoj knjižici reći ćemo nešto o ovoj strani problema, iznoseći razlog za svaku formu tretmana i najbolje metode za primjenu tretmana. Također ćemo vam govoriti o “ispiranju odvodnih kanala” sustava, što je vrijedno pažljivog razmatranja i pažnje svakog živog bića. Također ćemo nešto više reći o korištenju vode kao sredstva za piće kojim se stvaraju dobrohotni rezultati. Mnogo ćemo govoriti o uporabi vode u pripremi kupki. Sve su ove teme zanimljive i važne. Nadam se da će svaki čitatelj ove knjige pridati ovome potrebnu pozornost koju ona zasigurno zaslužuje. Ne dopustite da vam prividna jednostavnost bude razlog zanemarivanja i davanja prednosti nekoj skupljoj, kompliciranoj i manje shvaćenoj metodi ili formi tretmana. Upamtite sljedeće! Onaj tko je uz Majku Prirodu, primit će dobrobit metode koja je formulirana onim univerzalnim zakonima koji čine osnovu cjelokupnoga zadivljujućeg rada kozmosa, organskog i anorganskog. Priroda je Univerzalna Majka – Univerzalni liječnik – Univerzalna dadilja. Napravit ćete dobru stvar ukoliko počnete proučavati njezine metode.
Iz knjige Voda i Zdravlje: Indijske Vježbe za Pročišćenje – Yogi Ramacharaka
