“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.”  L.N.Tolstoj

Svakodnevno susrećem ljude koji su već duboko zakoračili u dvadesete pa i tridesete godine, ali mi govore kako se uopće ne osjećaju kao odrasle osobe. Čak štoviše većinu vremena njihove emocije, misli i ponašanje odgovaraju dječjoj dobi. Ako ste se ikada zapitali zašto se ne osjećate kao odrasla osoba (iako po godinama jeste odrasli i punoljetni), odgovor se možda krije u nepriznavanju vašeg unutrašnjeg djeteta kao i u iskustvima iz vašeg djetinjstva. Upravo onog malog dječaka ili djevojčice iz koje ste narasli u odraslu osobu kakva ste danas.



“Imam 38 godina, no svaki put kada se nađem kraj svojih roditelja ja sam opet ona mala djevojčica koja bezuvjetno sve sluša i prihvaća. Uhvatim se da i sjedim u istom položaju kao kada sam bila manja, pričam istim glasom kao ona djevojčica. Iako sam već majka i odavno odrasla žena.”

klijentica

Ovo je samo jedan od primjera u kojem odrasla žena lako sklizne u ulogu djevojčice kakva je nekada bila. Nekome se odlazak u ulogu djeteta događa kraj roditelja, nekome kraj partnera, u blizini šefa/ice … Zanimljiva je činjenica da svi ti ljudi samostalno funkcioniraju kao odrasle osobe, ali se tako ne osjećaju.

45

Zašto dolazi do ovog osjećaja?

  • prerano nametnuta odgovornost (uz sadašnji strah od odgovornosti u odrasloj dobi)
  • djetinjstvo puno zabrana i kazne
  • nemogućnost da se bude samo dijete u djetinjstvu (prerano odrastanje)
  • strah da se ne povrijedi i/ili iznevjeri roditelje svojim odrastanjem (Neki roditelji šalju djetetu nesvjesnu poruku u obliku zabrane “Nemoj odrasti jer te ja trebam malenog.” Odrastanje djeteta je ono što u njima izaziva strah i nemir jer ne žele ostati sami. Ovo je specifično za obitelji u kojima su odnosi narušeni kao i uloge dijete-roditelj zamijenjene)
  • strah od odvajanja od roditelja (fizički i psihički-ovo se najčešće vuče još iz djetinjstva kada dijete nema dovoljno pristunog roditelja te ne želi odrasti održavajući iluziju da će jednom i na neki način moći nadoknaditi to propušteno vrijeme sa roditeljem)

U pozadini je glavni nesvjesni strah od odrastanja. Ulaskom u pubertet mlade osobe polako ulaze u svijet odraslih. Da bi mogli što bezbolnije ući u novo razdoblje života, potrebno je da su sve potrebe i funkcije prethodnog razdoblja odrađene te da se sa mirom mlada osoba može oprostiti od tog razdoblja i zakoračiti u novu fazu svog života. U ovom slučaju prethodno razdoblje puberteta i laganog ulaska u svijet odraslih je djetinjstvo.

Svaka osoba je imala drugačija iskustva u djetinjstvu. Nitko nije imao savršeno djetinjstvo i to nije ni realno za očekivati jer su i vaši roditelji ljudi koji griješe i uče. No ako ste imali roditelje koji nisu nimalo shvaćali vaše potrebe kao djeteta te ste morali prebrzo odrasli, vrlo lako vam se u odrasloj dobi može pojaviti povratak unutrag. Kao što sam spomenula kada nešto ostane nezavršeno i/ili neproživljeno, imamo tendenciju vraćati se tome, mislima, emocijama i ponašanjem.

Mnoga djeca, sadašnje odrasle osobe su morala prerano odrasti. To znači prerano nametnuta odgovornost koju dijete u toj dobi nije spremno prihvatiti. Briga za braću i sestru umjesto roditelja, briga o roditelju koji se ponaša poput djeteta (pogotovo u obiteljima gdje su prisutni alkoholizam roditelja, razne psihičke bolesti), rani gubitak ili odlazak jednog od roditelja gdje dijete preuzima ulogu tog roditelja samo su neki od primjera preranog odrastanja. Djetetu je potrebno da se igra, istražuje, eksperimentira u igri te da mu se postepeno u skladu sa njegovom razvojnom dobi stavlja odgovornost. Kada dijete mora odrasti “prije vremena” u odrasloj dobi će težiti biti više dijete nego odrasla osoba kako bi nadoknadio propušteno vrijeme. I to je u redu ako svjesno uključite svoje unutrašnje dijete u svoj svakodnevni život gdje zajedno s njim možete biti kreativniji, produktivniji u radu i više svoji. Problem nastaje kada u vezi, na poslu, sa svojim roditeljima ulazite uvijek iznova u ulogu djeteta.

Neki od oblika dječjeg ponašanja u odrasloj dobi:

  • bojite se zauzeti za sebe
  • ne znate kako reći ne
  • imate nisko samopouzdanje
  • osjećate sram,a da ni ne znate od kuda dolazi
  • ne kažete ono što uistinu mislite i želite
  • imate osjećaj da ste za sve krivi
  • strah da ne povrijedite drugu osobu
  • mislite da ste vi odgovorni za sve



Kada odrastete sa roditeljem koji se ponaša poput djeteta, zapravo zamijenite uloge te vi postajete roditelj svojem roditelju. Ovo je specifično za disfunkcionalne obitelji. Primjer za ovo je djevojčica čija majka odlazi od nje, oca i dvoje mlađe braće kada je ona imala 8 godina. Majčinim odlaskom djevojčica zaključuje da je ona ta koja mora pomoći tati pošto je ona jedina “žena” sada u toj obitelji. S druge strane dijete ne želi da je njegov roditelj tužan, nesretan te ga na bilo koji način pokušava “spasiti”. Pomaže mu, kuha, čisti, čuva braću…Zapravo umjesto da otac brine o njoj, ona počinje brinuti o njemu kao i o braći. Ona postaje “odrasla”. Nakon “djetinjstva” sa 20 godina se udaje, ubrzo rađa dvoje djece i nastavlja brigu o mužu i dvoje djece. Na isti način kao što je brinula o ocu i dva brata nakon naglog odlaska majke. U 35 godini javljaju joj se napadaji panike, jaka anksioznost, nesanica, bezvoljnost te se osjeća kao da ima 55 godina. Ova priča je samo jedna od mnogih koje u pozadini imaju neproživljeno djetinjstvo, prerano nametnute odgovornosti i prerano odrastanje.

U disfunkcionalnim obiteljima dijete je većinom nevidljivo, prkosno i predobro.

Nevidljivo dijete je dijete koje roditelji jednostavno ne vide. Zbog zauzetosti poslom, roditeljem koji je problematičan i ostalim obavezama, ovo dijete je po strani. Nevidljivo dijete je ono koje je fizički prisutno, ali ima osjećaj da nitko ne obraća pozornost na njega. Ponekad pokuša na neki način privuči pozornost, ali to je kratkotrajno. Sjećam se primjera jedne djevojke koja je kao dijete imala ovaj osjećaj nevidljivosti te je svu svoju energiju usmjerila u školski uspjeh. Učenje joj je išlo od ruke te je nizala peticu za peticom. Time bi roditelji povremeno skrenuli pažnju na nju te ju pohvalili, ali nakon toga nije bilo nikakvih reakcija. U odrasloj dobi je nastavila sa neprestanim učenjem, postizanjem uspjeha ne bi li popunila tu prazninu i bol koju je osjećala još iz djetinjstva. U vezi je također imala osjećaj nevidljivosti, odabirom partnera koji su se ponašali na jednak način kao i njezini roditelji…davali joj mrvice pažnje te imali visoka očekivanja od nje. Gdje god da ova osoba krene, ona će ponijeti ovaj osjećaj sa sobom. S jedne strane postoji strah da zauvijek ostane nevidljiva, a s druge strane što će ako ju napokon vide. Ipak se s time ne zna nositi te to izaziva dodatan stres i nervozu. Taj unutanji konflikt može trajati godinama te se pojavljivati u raznim situacijama.  U ovom primjeru potrebno je prvo da ova žena vidi tu djevojčicu koja sjedi u kutu sobe dok nikog nema. Uz nevidljivost prisutan je i duboki osjećaj usamljenosti kao i praznine. Kada si u odrasloj dobi prizna da nije sve bilo tako savršeno te da je ipak osjećaj nevidljivosti tamo nastao, tada se priča počinje otpetljavati.

Nevidljivo dijete ponekad zbog svog prirodnog bunta i želje da bude voljeno i viđeno, počne činiti nešto potpuno neočekivano. Prestane dobivati dobre ocjene, počne se družiti sa “lošim” društvom, ne dolazi kući na vrijeme, bježi od kuće, svađa se sa roditeljima i sl. Ponekad taj prkos tinja još od djetinjstva pa se u pubertetu razgori, a ponekad već u predškolskoj dobi dijete jako izražava svoj prkos. U obiteljima u kojima  nešto ne “štima”, dijete to osjeti te ako roditelji to potiskuju, ne riješavaju, dijete tu obiteljsku tajnu pokazuje svojim ponašanjem. Prkosno, buntovo dijete zapravi vrišti da nešto nije u redu.



Na drugoj strani je predobro dijete. To su ona djeca koja su uvijek dobra, ništa ne traže, igraju se sama satima sa jednom igračkom, slušaju sve što im se kaže bez ijednog pogovora. Jednoj mojoj klijentici majka je neprestano govorila “Ti si moja mala dama, a one se ne ljute i uvijek su dobre.”. Nije nikakvo čudo da je ta ista djevojčica htjela svim srcem dobiti mamino odobravanje, ljubav i pažnju te je sve činila bez pogovora. Predobro dijete odraste u odraslu osobu koja se rijetko (ili nikada) ljuti, sve stoički podnosi, “guta” sve što joj drugi kažu, a da pritom rijetko kada preispita istinitost toga. Skuplja sve u sebi te može patiti od kroničnih migrena, bolova u želucu, vrtoglavica, pretjeranog jedenja i sl. Ova osoba zapravo živi život svojih roditelja, a ne svoj. Negdje iza svih tih slojeva nalazi se njezina autentičnost. Prvi korak je izbacivanje tuđih uvjerenja, pravila (koja nisu dio te osobe te joj više ne služe) iz tijela da bi se mogla pojaviti praznina, nemir, anksioznost u pozadini te priče. Radom na toj anksioznosti može se otkriti koji su stvarni osjećaji bili zamaskirani.

Ja:“Kada se sjetite svoga djetinjstva, što vam prvo padne na pamet?”

Klijent:“Sve je bilo super, stvarno je, bez puno problema.”

Većina tako počinje svoj uvod o danima djetinjstva. Iluzija savršenog djetinjstva nešto je što je najteže vidjeti te si dopustiti emocije dok se priča o tom razdoblju. Tek kada dođe do svjesnosti što se uistinu događalo, osoba započinje svoje iscjeljenje. Samo shvaćanjem i proradom svoje prošlosti na razini razuma i srca, možete svjesnije izgraditi svoju budućnost.

Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, business coach.

Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapije možete me slobodno kontaktirati na mob:091/935-6942 ili na mail:[email protected]

Ukoliko smatrate da bi ovaj tekst mogao još nekome koristiti, slobodno ga podijelite :).

Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha.

Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com

Prethodna objava30.08. Zagreb – Uvodno predavanje o Knjizi Znanja
Slijedeća objavaČisti koliko moraš, ali život je tamo vani
Marta Kravarščan
Neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, business coach. Svakodnevno radim individualno savjetovanje/coaching, predavanja i radionice u sklopu centra Put Promjene. Moja uloga je pomoći vam da jasnije shvatite što želite i kako to ostvariti. Osvještavanje neželjenih ponašanja, navika, i uvjerenja daje nam mogućnost da zajedno pronađemo moguća rješenja problema ili situacije u kojoj se nalazite. U tome vam savjetovanje/psihoterapija može biti snažna podrška. Ovo je mjesto gdje možete reći sve što vam je „na duši“ i gdje će vas čuti bez osude, kritike ili predrasuda. U radu mi je važno da ostvarujemo pozitivne promjene onim tempom kojim je klijent spreman ići. U savjetodavnom i terapijskom radu nema prisile, tada je kontraproduktivna. U savjetodavnom i psihoterapijskom radu posebno područje interesa su mi problemi u prehrani, rad sa različitim ovisnostima, rad na samopouzdanju i razvijanju maksimalnih potencijala u pojedincu, tehnike smanjivanja stresa, anksioznosti i napadaja panike korištenjem vlastitih snaga kao i rad sa „unutarnjim djetetom“ i snovima kako bi se postigla cjelovitost osobe. mob:091/935-6942 / mail:[email protected]

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.