Ako primjećujete da vam se misli uporno vraćaju na jednu osobu, čak i kada ste zauzeti drugim stvarima, tu se ne radi samo o “jakim emocijama”. Psihologija pokazuje da takve opsesivne misli često otkrivaju puno više o vama nego o toj osobi. Pogledajmo što one govore o vašim potrebama, strahovima i načinu na koji gradite odnose.
Dogodi se da odradite cijeli dan, obavite posao, skuhate ručak, sretnete ljude, ali negdje u pozadini misli stalno stoji jedna osoba. Vraća se u trenucima kada ste umorni, kada ste sami, ali i onda kada ste usred gužve. Ne radi se samo o romantičnoj “slučajnosti”, nego o dubljem psihološkom obrascu.
Ugledni psihoterapeut Alfred Adler, jedan od najvažnijih učenika Sigmunda Freuda i utemeljitelj individualne psihologije, nudi vrlo jasno objašnjenje što znači kada vam je netko stalno na umu – i, još važnije, što to govori o vama, a ne samo o toj osobi.
Tko je Alfred Adler i zašto je njegov pogled važan?
Alfred Adler bio je austrijski liječnik, psihijatar i psihoterapeut, poznat kao osnivač individualne psihologije. Za razliku od Freuda, koji je naglasak stavljao na nesvjesne nagone i konflikte, Adler je pažnju usmjerio na cjelinu čovjekova života i na to u kojem smjeru se osoba pokušava kretati.
Njegov rad posebno je isticao nekoliko ključnih ideja. Govorio je o osjećaju manje vrijednosti – unutarnjem doživljaju da nismo dovoljno dobri, jaki ili uspješni – i načinu na koji taj osjećaj pokušavamo nadoknaditi.
Naglašavao je i pojam životnog stila, odnosno jedinstveni obrazac razmišljanja, emocija i ponašanja koji razvijamo još u djetinjstvu, a koji kasnije određuje kako tumačimo svijet i odnose. Uz to je uveo i pojam socijalnog osjećaja: sposobnost da se osjećamo povezano s drugima i korisno sudjelujemo u zajednici.
Bitno je da, prema Adleru, čovjekovo ponašanje ne možemo shvatiti ako gledamo samo jedan događaj ili jedan odnos. Sve dobiva smisao tek kada ga promatramo u kontekstu cijelog života, ciljeva, strahova, nadanja i načina na koji osoba doživljava sebe i svijet. Kada bi čuo da vam je netko neprestano u mislima, vjerojatno ne bi pitao: “Jeste li zaljubljeni?”, nego: “Što pokušavate postići time što se toliko bavite tom osobom – čak i ako toga niste svjesni?”
Što znači kada vam je netko stalno na umu prema Adleru?
Na površini, logično je zaključiti: “Ako stalno mislim na njega ili nju, znači da sam zaljubljen/a.” Adler bi na to dodao još jednu razinu. Njega ne zanima samo osjećaj, nego funkcija tih misli. U njegovom razumijevanju, osoba o kojoj stalno razmišljate postala je dio vaše unutarnje životne priče i povezana je s nekim ciljem koji ste, svjesno ili nesvjesno, postavili.
Drugim riječima, vaše misli tu osobu koriste kao sredstvo da nešto ispune u vašoj nutrini. To može biti emocionalna potreba, osjećaj praznine koji traži sadržaj, unutarnji ideal kojem težite ili način da skrenete pogled s tema koje vas plaše.
Takve misli mogu:
- pokušavati ispuniti potrebu za ljubavlju, viđenošću ili prihvaćanjem
- popunjavati osjećaj unutarnje praznine i besmisla
- služiti kao bijeg od stvarnih problema u poslu, financijama ili obitelji
- podržavati neku vašu unutarnju sliku o tome kakav odnos želite ili kakvu verziju sebe priželjkujete.
Važno je što ta osoba simbolizira u vašoj psihi. Nekad predstavlja ljubav i sigurnost, nekad uzbuđenje i rizik, a ponekad upravo nedostižnost, dramatiku i emocionalni vrtuljak koji podsjeća na obrasce iz djetinjstva. Fokus se time polako pomiče s pitanja “Tko je ta osoba?” na dublje pitanje “Što ona predstavlja u mom unutarnjem svijetu?”.
Zašto baš TA osoba, a ne netko drugi?
Adler je smatrao da naš unutarnji svijet ne funkcionira nasumično. Nije svaka osoba kandidat za opsesivne misli; u vašoj psihi biraju se oni koji se uklapaju u vaš nesvjesni scenarij.
Primjerice, ako ste odrasli uz emocionalno distancirane ili nedostupne roditelje, postoji velika vjerojatnost da će vam se svidjeti netko tko je jednako hladan, povučen ili teško dostupan. Ne zato što volite patnju, već zato što se u toj dinamici aktivira stari zadatak: “Kako da napokon dobijem pažnju koju nisam imao/la?” Osoba pred vama postaje podsjetnik na nerazriješenu priču iz djetinjstva.
Ako se unutra osjećate nesigurno, često vas snažno privlače ljudi koji izgledaju samouvjereno, uspješno i popularno. U njima prepoznajete ono što i sami želite razviti pa vaš um počinje graditi priču u kojoj se kroz taj odnos možda i vi možete približiti toj slici.
Ako vam je svakodnevica monotona, predvidljiva i pomalo razvodnjena, misli se lako “zalijepe” za nekoga tko nosi dozu drame, rizika i adrenalina. Takva osoba u vašoj unutarnjoj priči dobiva ulogu onoga tko spašava od rutine, dosade i osjećaja da život prolazi bez živosti.
Adlerov uvid je jednostavan i zahtjevan u isto vrijeme: ljude koji nam se sviđaju ne biramo samo emocijom, nego i svojom životnom logikom. Ako vam je netko stalno u glavi, to često znači da ta osoba na neki način “odrađuje posao” za vaš unutarnji scenarij, čak i ako se u stvarnom životu jedva poznajete.
Osjećaj manje vrijednosti i misli koje ga skrivaju
Adler je posebno naglašavao osjećaj inferiornosti – onaj tihi doživljaj da s nama nešto “nije dovoljno dobro”. Taj osjećaj sam po sebi nije bolest, nego poticaj za rast. No problem nastaje kada ga pokušavamo ublažiti kroz fantazije o drugoj osobi umjesto kroz rad na vlastitom životu.
Kada vam je netko stalno na umu, ponekad se događa sljedeće: umjesto da se pitate kako možete konkretno unaprijediti svoju stvarnost, energiju trošite na pitanja tipa: “Hoće li se javiti?”, “Hoće li me izabrati?”, “Što on/ona misli o meni?” Odgovornost za vlastitu sreću polako se prebacuje na tu osobu.
Strahovi vezani uz posao, financije, samopouzdanje ili smisao života odlaze u drugi plan, a u prvi plan dolazi ljubavni scenarij. Adler bi tu bio vrlo direktan: problem nije u tome što na nekoga mislite, nego u tome ako misli postanu zamjena za život. Kada unutarnje fantazije preuzmu mjesto stvarnog djelovanja, osjećaj manje vrijednosti se ne liječi, nego još dublje ukorjenjuje.
Znači li to da ste “suđeni jedno drugome”?
Popularna romantika često poručuje da osoba koja vam ne izlazi iz glave mora biti “ona prava”. Iz Adlerove perspektive, intenzitet misli nije dokaz sudbine, nego pokazatelj unutarnjeg konflikta ili nezadovoljene potrebe.
Ponekad se radi o tome da ste s tom osobom prvi put doživjeli neku dublju bliskost pa psiha uporno želi da ta priča dobije “sretan kraj”. Ako je odnos naglo prekinut ili nikada nije ozbiljno započeo, mozak stalno vrti verzije scenarija u kojima se napokon sve posloži.
Često se događa i idealizacija. Ne razmišljate stvarno o konkretnom čovjeku, nego o savršenoj slici koju ste sami složili u sebi. U toj slici nema njegovih/njezinih slabosti, sjena i realnih ograničenja, nego samo projekcija onoga što želite osjetiti.
Umjesto pitanja: “Jesmo li suđeni?”, Adler bi postavio drugo: “Doprinosi li ova unutarnja priča vašem rastu, zrelosti i sposobnosti da bolje doprinosite životu oko sebe?” Ako vas misli drže zarobljenima, ako oduzimaju energiju, a ne pokreću vas prema zdravijem životu, odgovor postaje dosta jasan.
Što opsesivne misli govore o vama – a ne o njemu/njoj
Adler je smatrao da se svaki psihički fenomen treba promatrati kroz prizmu cilja. Važno je pitanje: čemu služe ove misli, što omogućuju, od čega odvlače pažnju?
Umjesto beskrajnog analiziranja druge osobe, često je korisnije zastati i iskreno se zapitati:
- Što dobivam time što toliko mislim na ovu osobu?
- Od kojih tema bježim dok zaokupljam um ovom pričom?
- Kako bi izgledao moj život kada bih barem polovicu te mentalne energije usmjerio/la na sebe?
Vrlo često se pokaže da stalne misli o nekome otkrivaju nedovoljno ispunjen vlastiti život. Možda nemate prostor u kojem izražavate svoje talente, možda vas posao ne veseli, možda nemate dovoljno bliskih odnosa ili jasnih osobnih ciljeva. Ponekad se pokazuje i strah od samoće – lakše je stalno biti “unutra u vezi u glavi” nego priznati da u stvarnosti sada niste u odnosu koji želite.
Često je jednostavnije živjeti u svijetu mašte nego preuzeti rizik da u stvarnosti zatražite ono što želite, postavite granice ili promijenite okolnosti koje vas guše. Osoba u vašim mislima tada postaje ogledalo: kroz nju zapravo gledate svoje rane, nade, strahove i neispunjene potencijale.
Kada je riječ o ljubavi, a kada o projekciji?
Adler je razlikovao zreliju vezanost od projekcije i opsesije. U zrelijem obliku ljubavi osobu vidite u cjelini: uz kvalitete primjećujete i mane, ne koristite je kao zakrpu za vlastitu prazninu, nego gradite život paralelno s odnosom.
U takvom odnosu spremni ste preuzeti odgovornost za vlastite odluke, surađivati, razvijati se i mijenjati se zajedno. Vaš život ima smisao i izvan partnera. Odnos ga obogaćuje, ali nije jedini izvor identiteta.
Kod projekcije i opsesije naglasak je na idealizaciji. Druga osoba je uzdignuta na pijedestal, ne želite vidjeti njezinu ljudsku stranu, već samo sliku koju imate u glavi. Osjećate da bez tog odnosa život gubi smisao, kao da ste se cijeli unutarnji svijet vezali uz jednu točku.
Adler bi rekao da ljubav koja podržava razvoj uvijek uzima u obzir dobrobit obje strane i širi osjećaj povezanosti s ljudima oko vas. Opsesija uglavnom služi tome da se privremeno ublaži unutarnja praznina, ali ne donosi stvarnu promjenu.
Kako primijeniti Adlerove uvide u svakodnevnom životu
Ako vam je netko stalno na umu, umjesto da se samo pitate što to znači “između vas dvoje”, možete iskoristiti tu situaciju kao priliku za dublje samopromatranje.
Prvi korak je prepoznati skrivenu korist tih misli. Umjesto da se zaustavite na rečenici: “Ne mogu si pomoći”, pokušajte iskreno vidjeti što vam one omogućuju da ne radite. Možda vam služe kao izgovor da se ne upustite u nove odnose: “Nema smisla, ionako volim samo njega/nju.” Možda je fokus na toj osobi način da ne razmišljate o poslu koji vas iscrpljuje ili o promjeni koja vas plaši.
Drugi korak je pogledati kako te misli utječu na vaš životni stil. Pretvaraju li vas u nekoga tko samo čeka? Trošite li dane na analizu poruka, umjesto na realne poteze koji bi vam olakšali život? Ili uspijevate emocije koristiti kao gorivo za razvoj, umjesto da vas one vuku unatrag?
Treći važan element u Adlerovom pristupu je jačanje socijalnog osjećaja. Što se više osjećate povezano i korisno – u obitelji, prijateljstvima, poslu, zajednici – to manje prostora ostaje za destruktivne opsesije. Uključenost u odnose i projekte koji imaju smisao širi vaš životni okvir. Tada jedna osoba prestaje biti cijeli svemir i zauzima razmjerno mjesto u širem mozaiku vašeg života.
Kada ulaganje vremena, energije i pažnje usmjerite i na područja poput kreativnosti, učenja, pomaganja drugima, brige za tijelo i zdravlje, unutarnja slika o sebi polako se mijenja. Prestajete biti pasivni promatrač vlastitog života i postajete netko tko aktivno sudjeluje u njegovom oblikovanju.
Nova priča o sebi
Adler bi vjerojatno podržao da preoblikujete vlastitu unutarnju priču. Umjesto da glavna tema bude “ja, koji stalno mislim na njega/nju”, možete postaviti drugačiji naslov: “ja, koji gradim svoj život”.
Koristan korak je vrlo konkretno zapisati gdje želite biti za godinu, tri ili pet u različitim područjima: odnos prema sebi, posao, zdravlje, prijateljstva, partnerski odnosi. Svakoga dana možete se pitati koji mali potez danas ide u smjeru tih ciljeva.
Često iznenadi koliko se energije oslobodi kada barem dio pažnje maknete s druge osobe i vratite ga sebi. Misli o nekome tko vam je važan ne moraju nestati preko noći, ali dobivaju novo mjesto i novu mjeru. Više ne upravljaju vašim životom, nego postaju jedan od mnogih elemenata vašeg unutarnjeg svijeta.
Kada vam je netko stalno na umu, to ne govori samo o toj osobi. Mnogo više otkriva o vašim potrebama, ranama, nadama, strahovima i ciljevima. Adler podsjeća da u psihi rijetko što nastaje bez razloga – misli imaju svrhu. Umjesto da ih romantizirate kao dokaz sudbine, možete ih shvatiti kao poziv da bolje upoznate sebe.
Ako taj unutarnji nemir iskoristite kao početak iskrenog uvida u vlastite obrasce, u način na koji gradite odnose i u to kako doživljavate svoj život, osoba koja vam stalno prolazi kroz misli postaje svojevrsni učitelj. Ne nužno partner “zauvijek”, nego okidač koji vas potiče da prestanete biti pasivni statist u vlastitoj priči i počnete živjeti kao njezin svjesni, odgovorni glavni lik.
