Stalno vraćanje unatrag često čovjeka udaljava od stvarnog rada na sebi. Umjesto da vodi prema promjeni, ono nerijetko služi kao zaklon, odgoda i opravdanje.
Carl Jung je u svom terapijskom radu vrlo jasno uočavao koliko duboko neuroza može zahvatiti čovjekov osjećaj vlastite vrijednosti. Za njega neurotična patnja nije bila tek skup neugodnih simptoma, već stanje koje postupno nagriza samopouzdanje, osjećaj snage i unutarnju uspravnost. Zato je zapisao:
„Ne smijemo zaboraviti da svaka neuroza povlači za sobom odgovarajuću količinu demoralizacije. Ako je čovjek neurotičan, izgubio je samopouzdanje. Neuroza je ponižavajući poraz i tako je osjećaju ljudi koji nisu u potpunosti nesvjesni vlastite psihologije.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 17
U suvremenom svijetu ogroman broj ljudi živi s tihim strahom od života. Umjesto da uđu u sukob sa stvarnim problemima, odgađaju odluke, izbjegavaju izazove i dopuštaju tjeskobi da suzi njihovo iskustvo. Takav način života s vremenom osiromašuje osobu.
Smanjuje joj prostor djelovanja, sputava spontane impulse, a potencijal ostavlja neiskorištenim. Jung je upravo u toj trajnoj sklonosti povlačenju, izbjegavanju i odustajanju prepoznavao jezgru neurotične bolesti. Smatrao je da su tjeskoba, depresivnost, krivnja i sram često povezani s unutarnjim odustajanjem od života, a neurozu je vidio kao iznimno raširenu pojavu zapadne civilizacije.
Jedan od razloga zbog kojih neuroza tako dugo traje jest taj što mnogi ljudi njezin uzrok traže gotovo isključivo u onome što im se dogodilo nekad davno. Vrlo često objašnjavaju svoje današnje stanje pozivajući se na djetinjstvo, obiteljske odnose, stare povrede i propuste roditelja.
Takav obrazac često dodatno učvršćuju i terapeutski pristupi koji veliku važnost daju prošlosti, osobito ranim godinama života, pod pretpostavkom da će upravo detaljno razumijevanje izvora problema otvoriti put ozdravljenju. Jung je, međutim, prema tome bio vrlo oprezan. Po njegovu mišljenju, stalno vraćanje unatrag često čovjeka udaljava od stvarnog rada na sebi. Umjesto da vodi prema promjeni, ono nerijetko služi kao zaklon, odgoda i opravdanje.
To je izrazio i ovim riječima:
„…teško da postoji neurotičar koji ne voli razmišljati o zlima iz prošlosti i utapati se u samosažaljivim uspomenama. Vrlo često se njegova neuroza sastoji upravo u tome što se povlači i stalno se opravdava zbog prošlosti.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 16
Djetinjstvo ima težinu, ali odrasla osoba ipak mora preuzeti svoj život
Jung nije poricao važnost djetinjstva. Naprotiv, vrlo jasno je uviđao da disfunkcionalno obiteljsko okruženje, loši uzori, emocionalno odsutni roditelji ili roditelji koji i sami pate od neurotičnih obrazaca mogu snažno utjecati na razvoj djeteta. Dijete koje odrasta u takvoj atmosferi često nema priliku razviti stabilan osjećaj sigurnosti, vlastite vrijednosti i povjerenja u život. U tom smislu, rani odnosi doista ostavljaju dubok trag.
Jung je tu misao formulirao vrlo izravno:
„…neuroze kod djece više su simptomi mentalnog stanja roditelja nego stvarna bolest djeteta. Samo vrlo mali dio djetetovog psihičkog života pripada njemu samom; većim dijelom on još uvijek ovisi o životu roditelja… Roditelji bi uvijek trebali biti svjesni činjenice da su oni sami glavni uzrok neuroze kod svoje djece.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 17
Ovdje se jasno vidi da Jung roditeljsku odgovornost nije umanjivao. Ipak, smatrao je da takva istina vrijedi samo do određene točke. Kad neurotično dijete odraste, težište odgovornosti postupno prelazi na samu osobu. U jednom trenutku više nije presudno što su učinili roditelji, već što odrasla osoba čini sa sobom, sa svojim obrascima, izborima i strahovima. U terapijskom radu taj je prijelaz ključan. Bez njega nema stvarnog pomaka.
Zato Jung piše:
„…prava terapija počinje tek kada pacijent shvati da mu više ne stoje na putu otac i majka, već on sam…“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 7
To znači da muškarac srednjih godina koji i dalje živi kao da ga prošlost potpuno određuje ne ostaje neurotičan samo zato što je imao neurotične roditelje. Njegova neuroza opstaje zato što u sadašnjosti ne preuzima odgovornost za svoj život, zato što se i dalje ne usudi suočiti s problemima koji su pred njim i zato što mu nedostaje hrabrosti za promjenu. Jung je upravo tu vidio presudnu točku:
„Uzroci neuroze leže u sadašnjosti koliko i u prošlosti, i samo uzrok koji stvarno postoji u sadašnjosti može održati neurozu aktivnom.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 11
Drugim riječima, prošlost može objasniti mnogo toga, ali sama po sebi ne održava neurozu živom. Neuroza traje onda kad u sadašnjosti postoji nešto što je hrani: izbjegavanje, pasivnost, štetne navike, strah od odluke, odbijanje odgovornosti, bijeg od sukoba ili odgađanje vlastitog razvoja.
Zašto prekopavanje po prošlosti često produbljuje problem
Mnogi terapeutski pravci pokušavaju doći do izvora neuroze tako što detaljno istražuju djetinjstvo i ranije životne događaje. Taj način rada Jung je nazivao redukcionističkim pristupom. Ideja je jednostavna: ako otkrijemo odakle je problem krenuo, moći ćemo ga bolje razumjeti, lakše si oprostiti i time otvoriti prostor iscjeljenju.
U određenoj mjeri u tome ima smisla. Samoprihvaćanje je zaista važno. Međutim, Jung je smatrao da detaljno traganje za specifičnim uzrocima često ne pomaže onoliko koliko se vjeruje. Štoviše, ponekad čovjeka odvodi u krivom smjeru.
Na to upozorava i ovaj njegov zapis:
„Vrlo je sumnjivo da pacijenti često imaju izraženu sklonost objašnjavati svoje tegobe nekim davnim iskustvom, domišljato odvlačeći analitičarevu pozornost od sadašnjosti na neki lažni trag u prošlosti.“ – Carl Jung, Teorija psihoanalize
Jung ovdje pogađa važnu psihološku činjenicu. Čovjek koji pati često želi pronaći objašnjenje koje će njegovu sadašnju nemoć učiniti razumljivom pa i opravdanom. To je ljudski. Problem nastaje onda kada objašnjenje postane zamjena za djelovanje. Tada potraga za uzrokom više ne služi promjeni, već održavanju starog stanja.
Jedan od razloga zbog kojih je takav pristup problematičan leži u samoj prirodi pretjerane samoanalize. Dugotrajno, opsesivno bavljenje sobom lako sklizne u stanje koje dodatno pojačava tjeskobu, melankoliju i osjećaj zaglavljenosti. To vrijedi kad čovjek neprestano prevrće po prošlosti, ali i kad pretjerano analizira budućnost ili samoga sebe. Jung u tome nije bio usamljen. Sličnu opasnost vidio je i Immanuel Kant, koji je upozoravao da neumjereno samoistraživanje može poremetiti prirodan red duševnih moći.
Njegove riječi glase:
„Željeti igrati se špijuna znači preokrenuti prirodni redoslijed kognitivnih moći… Želja za samoistraživanjem ili je već bolest uma (hipohondrija) ili će dovesti do takve bolesti i na kraju do ludnice.“ – Immanuel Kant, Metafizički temelji prirodne znanosti
Jung je smatrao da je upravo preživanje prošlosti posebno nezdravo kad postane stalni mentalni obrazac. Takav čovjek sliči osobi koja je oboljela od bakterijske bolesti pa se potpuno zaokupi pitanjem kada se točno zarazila i pod kojim okolnostima, dok istodobno zanemaruje ono jedino što sada može pomoći: liječenje. Zbog toga je napisao:
„Čovjek nije tuberkulozan zato što je prije dvadeset godina zaražen bacilima, već zato što su sada prisutna aktivna žarišta infekcije. Pitanja kada i kako se infekcija dogodila potpuno su nebitna. Čak ni najtočnije poznavanje prethodne povijesti ne može izliječiti tuberkulozu. Isto vrijedi i za neuroze.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 11
Ova usporedba ide ravno u srž problema. Povijest bolesti može biti zanimljiva, ponekad i korisna, ali sama povijest ne liječi. Presudno je ono što se događa danas.
Sjećanje nije pouzdana snimka prošlosti
Još jedna ozbiljna slabost redukcionističkog pristupa leži u činjenici da čovjek svojoj prošlosti nikada ne pristupa neutralno. Kad se prisjećamo, ne otvaramo arhivu s točno pohranjenim zapisima. Prisjećamo se kroz vlastito sadašnje stanje, kroz emocije, uvjerenja, raspoloženja i potrebe koje imamo u ovom trenutku. Zbog toga je objektivna rekonstrukcija osobne povijesti gotovo nedostižna.
Osoba koja je depresivna vrlo će vjerojatno svoje djetinjstvo doživljavati kao niz razočaranja, uskraćenosti i tuge. Pozornost će joj spontano ići prema onome što je bilo loše, bolno i ponižavajuće, dok će ono što je bilo dobro, podržavajuće ili toplo lako ostati u sjeni. S druge strane, čovjek koji je zadovoljan svojim životom istu prošlost može gledati sasvim drukčije. Čak i teški događaji tada mogu dobiti drukčiji smisao i izgledati kao iskustva iz kojih se nešto naučilo.
Problem ide i korak dalje. Ponekad ne iskrivljujemo samo naglaske u sjećanju, već stvaramo i uspomene koje služe opravdavanju sadašnjeg stanja. Carol Tavris i Elliot Aronson o tome su vrlo precizno pisali:
„Lažna sjećanja omogućuju ljudima da si oproste i opravdaju svoje pogreške, ali ponekad uz visoku cijenu: nemogućnost preuzimanja odgovornosti za svoje živote. Razumijevanje iskrivljenja sjećanja, spoznaja da čak i duboko proživljena sjećanja mogu biti pogrešna, moglo bi potaknuti ljude da manje poštuju svoja sjećanja, odbace sigurnost da su njihova sjećanja uvijek točna i odustanu od privlačnog impulsa da koriste prošlost kako bi opravdali probleme sadašnjosti. Kažu nam da budemo oprezni što želimo jer bi se to moglo ostvariti. Ali također moramo biti oprezni koja sjećanja odabiremo kako bismo opravdali svoje živote, jer ćemo morati živjeti po njima.“ – Carol Tavris i Elliot Aronson, Greške su napravljene (ali ne ja)
Ovo je važna opomena. Sjećanje nije sveta, nepogrešiva instanca. Čovjek lako od svoje prošlosti napravi priču koja mu odgovara, priču koja ga štiti od boli odgovornosti, ali ga pritom ostavlja zarobljenim u starom obrascu.
Potisnuta trauma i granice popularnih pretpostavki
Jedan od najčešćih argumenata u prilog kopanju po prošlosti polazi od tvrdnje da u dubini psihe mogu postojati potisnute traume koje stvaraju simptome, a da osoba toga nije svjesna. Jungov skeptičan odnos prema neprestanom vraćanju prošlosti može se ovdje činiti preoštar, ali kasnija istraživanja na koja se tekst poziva daju mu određenu potporu.
Naime, pokazuje se da ljudi traumatske događaje vrlo rijetko zaboravljaju u smislu potpunog i dugotrajnog potiskivanja. Mnogo češći problem jest upravo suprotan: nametanje sjećanja, nemogućnost prestanka razmišljanja o traumatskom događaju i trajna psihička uznemirenost koju takva sjećanja izazivaju.
Richard McNally to sažima ovako:
„Ideja da se um štiti potiskivanjem ili disociranjem sjećanja na traumu, čineći ih nedostupnima svijesti, dio je psihijatrijskog folklora bez uvjerljive empirijske potpore.“ – Richard McNally, Sjećanje na traumu
To ne znači da trauma nije stvarna ili da ne ostavlja posljedice. Znači da je popularna predodžba o duboko zakopanim traumama koje tek treba iskopati daleko manje sigurna nego što se često pretpostavlja. Zato Jungov oprez prema beskonačnoj analizi prošlosti ovdje dobiva dodatnu težinu.
Jungov konstruktivni pristup: gradnja mosta prema budućnosti
Zbog svih tih problema Jung je razvio drukčiji način rada s neurozom. Nazvao ga je konstruktivnim pristupom. Umjesto da energiju terapije troši na beskrajno objašnjavanje kako je problem nastao, konstruktivni pristup usmjerava pažnju prema sadašnjoj psihi i pitanju što se iz nje može izgraditi dalje. Njegovo temeljno pitanje glasi:
„Konstruktivno stajalište pita kako se iz ove sadašnje psihe može izgraditi most prema vlastitoj budućnosti.“ – Carl Jung, Sabrana djela, 3. svezak
U toj rečenici sažeta je cijela terapijska orijentacija. Nije presudno imati savršeno objašnjenu prošlost. Puno je važnije vidjeti kamo čovjek može krenuti, što može razviti, koje odluke može donijeti i kako može aktivirati ono što u njemu postoji kao mogućnost.
Jungov konstruktivni pristup je teleološki. To znači da gleda prema svrsi i cilju. Polazi od toga da čovjeka ne oblikuje samo ono što je bilo, već i ono prema čemu teži. Budući cilj može biti snažna organizacijska sila psihe. Može promijeniti način razmišljanja, karakter i životni smjer jednako snažno, a ponekad i snažnije od starih iskustava.
Za Junga je najviši cilj psihološkog razvoja bila cjelovitost osobnosti. To je stanje u kojem čovjek postupno ostvaruje svoje latentne potencijale, povezuje različite dijelove sebe i kreće se prema unutarnjoj punini. U kratkoći ljudskog života potpuna ostvarenost tog ideala ostaje nedostižna, ali približavanje tom smjeru već ima duboko iscjeljujući učinak. Taj proces Jung je nazvao individuacijom. Čovjek koji se kreće putem individuacije razvija vlastitu osobnost, postaje istinitiji sebi i postupno izlazi iz unutarnje rascijepljenosti.
Neurotična osoba često se nalazi na suprotnom polu tog razvoja. Ona ostaje zatočena u uskom i stagnirajućem prostoru udobnosti. Izbjegava korake koji traže rast, rizik, izloženost i preobrazbu. Zato Jung liječenje neuroze nije vidio kao puko uklanjanje simptoma, već kao obnovu cjeline osobnosti:
„Liječenje neuroze je obnova osobnosti, djelovanje u svim smjerovima i prodiranje u svaku sferu života.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 8
Put prema cjelovitosti traži ciljeve i disciplinu
Iako je psihološka cjelovitost širok i dubok ideal, čovjek prema njoj ne dolazi apstraktnim razmišljanjem. Potrebni su konkretni ciljevi. To mogu biti profesionalni zadaci, duhovne težnje, ozbiljan rad na odnosima, razvoj životnih vještina ili bilo koji pothvat koji traži aktivno uključivanje osobe u život. Bitno je da ciljevi budu dovoljno zahtjevni da pokrenu čovjeka iz mrtve točke i prisile ga da iziđe iz stare zone sigurnosti.
Jung je smatrao da upravo takav poziv budućnosti može prekinuti začarani krug neuroze. Osobito je to vidljivo kod mladih ljudi, kod kojih otvaranje prema onome što dolazi ponekad samo po sebi oslobađa golemu životnu energiju. Zapisao je:
„Za mlade ljude oslobođenje od prošlosti može biti dovoljno: pred njima je primamljiva budućnost, bogata mogućnostima. Dovoljno je prekinuti nekoliko veza; životni nagon će učiniti ostalo.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 7
Uz ciljeve, Jung veliku važnost daje i navikama. To je praktična i vrlo trezvena dimenzija njegova pristupa. Neurotična patnja ne održava se samo mislima i osjećajima, već i obrascima ponašanja koji se svakodnevno ponavljaju. Odugovlačenje, povlačenje, pasivnost, izbjegavanje teških razgovora, odustajanje pred izazovom, stalno preispitivanje bez djelovanja – sve su to navike koje hrane neurozu.
Jung zato upozorava da uvid sam po sebi nije dovoljan:
„Očito nije dovoljno da [neurotik] zna kako je nastala njegova bolest i odakle je došla, jer se rijetko rješavamo zla samo razumijevanjem njegovih uzroka. Ne treba zaboraviti ni da krivudavi putevi neuroze vode do mnogih tvrdoglavih navika i da unatoč svim našim uvidima one ne nestaju dok ih ne zamijene druge navike. Navike se pobjeđuju samo vježbom… Pacijenta treba izvući iz sebe na druge puteve…“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 16
Ovdje Jung govori nešto što i danas zvuči iznimno moderno: promjena traži praksu. Čovjek ne izlazi iz neuroze samo tako što je razumio. Izlazi iz nje kad počne živjeti drukčije, kad izgradi nove odgovore na stare podražaje, kad uvede drukčiji ritam, drukčije odluke i drukčiji odnos prema vlastitim strahovima.
Neuroza se razrješava danas
Iz svega navedenog proizlazi jedna vrlo jasna Jungova poruka: čovjek može krenuti putem ozdravljenja i bez potpune rekonstrukcije uzroka svoje neuroze.
Ne mora raspetljati svaki čvor prošlosti da bi postavio novi cilj, promijenio naviku, prihvatio odgovornost i počeo rješavati ono što ga danas koči. Prošlost ponekad nudi objašnjenje, ali često pruža i izgovor. Ona može hraniti potrebu da vlastitu pasivnost prikažemo razumljivom i opravdanom. Time se kratkoročno ublažava unutarnji pritisak, ali stvarna promjena izostaje.
Jung je zato zaključio iznimno precizno:
„Samo u danas, a ne u jučer, neuroza se može ‘izliječiti’. Jer neurotski sukob se mora voditi danas, a povijesno odstupanje je zaobilazni put, ako ne i zapravo krivo skretanje.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 10
U toj rečenici sabrano je njegovo temeljno terapeutsko uvjerenje. Ono što je bilo ima svoje mjesto. Djetinjstvo ima posljedice. Obiteljska povijest ostavlja trag. Rane godine mogu postaviti okvir problema. Ipak, život se ne mijenja unatrag. Mijenja se ondje gdje čovjek stoji sada. Ondje gdje se odlučuje hoće li i dalje ostati u obrascu povlačenja ili će početi graditi most prema budućnosti.
Upravo zato Jungov pogled i danas djeluje snažno. On čovjeku ne oduzima ozbiljnost patnje, ali mu vraća odgovornost. Ne poništava važnost prošlih rana, ali odbija dopustiti da one postanu trajni alibi. Ne traži savršen uvid kao preduvjet djelovanja, već poziva na hrabrost, disciplinu, nove ciljeve i život koji se ponovno pokreće.
U tom smislu njegova poruka ostaje vrlo jasna: ono što Vas danas drži zarobljenima traži odgovor danas. Tu počinje stvarna terapija. Tu počinje promjena.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
