Koliko darova života možemo primiti bez osjećaja duga ili kontrole?
~ Iz dnevnika energoterapeuta ~
Kad sam pisao o jetri, njezino temeljno pitanje za mene bilo je: kamo bi krenuo da se više ne moraš zaustavljati?
Kod pankreasa osjećam potpuno drugačiju priču. Pankreas me ne pita prvenstveno kamo idem. On pita drugo.
Koliko mogu primiti? Koliko mi treba? Koliko mogu iskoristiti? Koliko trebam sačuvati? I vjerujem li da će poslije opet biti dovoljno?
To je organ nevjerojatno precizne mjere. Pankreas je u energetskom smislu organ obilja jer obilje nije sposobnost da nam stalno dolazi više, nego sposobnost da kroz nas zdravo cirkulira ono što dolazi i što nam treba.
Fiziološki, pankreas radi dvije naizgled različite stvari. On stvara enzime koji pomažu razgraditi ugljikohidrate, masti i proteine, a hormonima poput inzulina i glukagona sudjeluje u održavanju glukoze unutar uskog raspona.
Jedan dio govori da se treba razgraditi ono što je došlo. Drugi određuje što s energijom koju smo primilo.
On pripada solarnom energetskom centru, koji također ima funkciju primanja i davanja. Dok srčani centar govori o primanju i davanju ljubavi, solarni govori o primanju i davanju energije, metaboliziranju energije da postane naša i potom puštanju energije u svijet. Energiju okuplja prema centru uz pomoć elementa zraka, balansira je i asimilira. Solar je kao Sunce, i zrači. Da bi nešto moglo zračiti, mora postojati jezgra koja energiju koncentrira, organizira i distribuira.
Da li dajemo bez primanja? Da li primamo ali zadržavamo bez daljnje distribucije? Da li primamo ali ne možemo zadržati?
I upravo tu pankreas za mene postaje psihološko-energetski fascinantan.
Jer postoje ljudi koji znaju dobiti nešto od života, ali to ne znaju primiti.
Dobiju ljubav, odmah traže gdje je zamka. Dobiju novac, i već razmišljaju što bi moglo poći po zlu. Dobiju slobodno vrijeme i odmor, osjećaju krivnju. Netko im pomogne, i odmah osjećaju da nešto duguju. Dogodi se nešto lijepo, i umjesto uživanja pojavljuje se misao da to neće trajati.
Zato pankreas u energetskom radu ne mapiram samo uz „slatkoću života“.
Mapirao bih ga uz sposobnost organizma da primi, odmjeri i rasporedi život.
Pankreas je organ mjere, ne organ ekstrema. Niti previše, niti premalo, točno koliko trebam. To je psihološka sposobnost koju mnogi ljudi nikada nisu razvili.
Njihov unutarnji sustav poznaje samo sve ili ništa. Raditi do iscrpljenja ili ne raditi ništa. Daju sve ili se potpuno zatvaraju. Stapaju se s odnosom ili bježe iz njega. Ekstremna disciplina ili gubitak kontrole. Ekstremna štednja ili hedonističko trošenje. Vole bez osobnih granica ili više nikoga ne puštaju blizu.
Pankreas mi zato arhetipski nije organ obilja, nego organ prave instinktivne spontane mjere.
Inzulin i glukagon: primanje i oslobađanje
Ovdje postaje još zanimljivije. Inzulin i glukagon djeluju kao ključni suprotstavljeni regulatori dostupnosti glukoze: inzulin se bavi preuzimanjem i pohranom, dok glukagon, kada je glukoza niska, signalizira jetri da poveća njezinu dostupnost.
U polju su energetski to dvije potpuno različite životne naredbe. Uzmi što dolazi i posegni za onim što je već u tebi.
Mogu li vjerovati svojim kapacitetima? Jer čovjek koji ne vjeruje da se na sebe može osloniti, da u sebi ima dovoljno, stalno mora dobivati nešto izvana. Potvrda, pažnja, novac, sigurnost, plan. Unutarnji osjećaj zalihe nikada nije stabilan.
Ako je solarni centar preaktivan, pankreas u crvenoj zoni utječe na psihu koja će biti aktivirana na način “sada moram uzimati, poslije neće biti dovoljno”. To je često baza nečije pohlepe.
Pankreas stoga sadrži i psihologiju oskudice
Oskudica nije isto što i nemati. Možemo imati mnogo i živjeti iz oskudice. Možemo imati novac i stalno se bojati da će nestati. Možemo imati partnera koji te voli i stalno provjeravati voli li te još. Možemo imati pun hladnjak i jesti kao da je ovo posljednja večera. Možemo imati slobodan vikend i panično ga napuniti sadržajem.
Oskudica je stanje u kojem sadašnjost nikada nije dovoljna da živčani sustav zaključi „Siguran sam. Ima.“
Zato osoba ne uživa u onome što ima. Ona osigurava ono što će možda izgubiti.
I upravo ovdje u energetskom radu tražim u pankreasu temu ne u „nedostatku slatkoće“, nego u nemogućnosti da se doživljaj imam ja dovoljno dugo zadrži kao dovoljan.
Element zemlje i obrada iskustva: ono što primim mora postati dio mene
Zemlja prima sjeme. Ne zadržava ga zauvijek kao sjeme. Transformira ga i aktivira. Ista stvar energetski vrijedi za iskustvo.
Nije dovoljno da me netko voli. Moram moći tu ljubav primiti. Nije dovoljno da me netko pohvali, moram moći dopustiti da ta pohvala postane dio slike koju imam o sebi. Nije dovoljno da uspijem, moram biti sposoban integrirati uspjeh bez potrebe da ga odmah poništim s “imao sam sreće” ili “mogao sam to bolje”.
Tako ljudi cijeli život dobivaju hranu koju psihički nikada ne probave. Ljubav dođe do njih, ali ih ne nahrani.
Pankreas i pretjerano razmišljanje
Energetska disharmonija pankreasa je povezana s brigom i pretjeranim razmišljanjem. To mi je savršena paralela s probavom.
Jer što je overthinking nego mentalna hrana koju nikad nismo završili probavljati.
Ista situacija prolazi kroz glavu dvadeset puta. Zašto je netko nešto rekao? Što je mislio pritom? Jesam li dobro postupio? Što ako se desi ovo ili ono?
To nije nalaženje rješenja ili obrada informacije. To je preživanje jednog te istog u krug. Ruminacija.
Čovjek misli da pokušava pronaći rješenje.
Zato kod disbalansa pankreasa na energetskoj razini vidim da ljude ne muči to što nešto ne mogu razumjeti, već to da si oni ne dozvoljavaju prestanak razumijevanja. Javlja se opsesija i nemogućnost da se dovrši psihološka obrada.
Pankreas i zadovoljstvo
Ovdje se referiram na uobičajenu „slatkoću života“, ali na malo drugačiji način. Kod neaktivnog ili preaktivnog pankreasa nije problem samo dopustiti si zadovoljstvo i slatkoću.
Puno ozbiljnija tema pankreasa je dozvoliti si zadovoljstvo bez ikakve potrebe da ga zaslužim. Postoje ljudi koji izvrsno podnose napor, ali vrlo loše podnose lakoću. Dok rješavaju problem, stabilni su. Kad problem nestane, postaju nemirni. Dok netko treba njihovu pomoć, znaju tko su. Kad ih nitko ne treba, osjećaju prazninu.
Dok se bore za nešto, puni su energije. Kad to konačno dobiju, interes nestane.
Osvajaju suprotni spol, kad ga osvoje, dosadni su im.
Zašto?
Jer njihov sustav nije organiziran oko zadovoljstva. Organiziran je oko potrebe, a potreba daje strukturu. Zadovoljstvo traži nešto drugo: sposobnost da postojiš i kada ništa ne nedostaje. Kad je sve dobro i ništa ne nedostaje, nestaje ta struktura i javlja se nemir ili praznina. Zato je zadovoljstvo za njih zahtjevnije od borbe: traži sposobnost da budu mirni i živi i kada nema problema koji treba riješiti.
Najdublja tema pankreasa možda nije šećer, nego primanje.
U terapijskom radu stalno susrećem ljude koji znaju davati, bilo to svoje vrijeme, energiju, razumijevanje, novac. Daju pažnju. Daju i drugu, i treću i petu priliku.
Ali kada njima netko nešto daje, kad trebaju primiti nastaje nelagoda i osjećaj duga.
To naizgled izgleda kao skromnost, ali često nije. Većinom je to nemogućnost primanja bez osjećaja duga. Preaktivan princip davanja bez granice, neosviješten princip primanja. Jer ako primanje automatski stvara dug, onda dar više nije zadovoljstvo, nego obveza. Takav čovjek može biti okružen ljubavlju i ostati emocionalno pothranjen jer sve što dobije mora nekako vratiti; stvara mu se stres i tenzija.
Ništa ne smije jednostavno ostati u njemu.
Pankreas i dijete koje je prerano naučilo biti razumno
Ovo mi je možda energetski najzanimljiviji sloj. Zemlja simbolički ima nešto majčinsko: hranjenje, držanje, sigurnost, centar.
Ali što se događa s djetetom koje vrlo rano shvati da ne smije imati previše potreba Mama je umorna. Tata ima svojih problema. Nema dovoljno novca. Nemoj sada. Budi dobar. Nemoj komplicirati.
Dijete tada ne prestaje imati potrebe.
Ono ih počinje dozirati. Prije nego što nešto zatraži, provjeri prostor. Prije nego što zaplače, skenira raspoloženje roditelja. Prije nego što nešto poželi, procijeni koliko će njegova želja nekoga opteretiti.
I nastaje osoba koja u odrasloj dobi savršeno zna koliko drugi mogu podnijeti, ali nema pojma koliko i što ona sama želi. To bih nazvao energetikom unutarnjeg doziranja.
Koliko smijem željeti a da nikome nisam teret?
Pankreas i kontrola budućnosti
Ako je jetra povezana s pravcem prema budućnosti, pankreas bih simbolički povezao s nečim drugim, s pitanjem hoće li za budućnost biti dovoljno. Hoće li biti dovoljno novca, hrane. Vremena, ljubavi, zdravlja, ljudi, mene.
Kontrola se često pogrešno tumači kao potreba za moći, ali kod mnogih ljudi kontrola nema veze s moći. Ona je pokušaj stvaranja predvidljivosti kada ne vjerujemo da će nas život nahraniti i sutra. I možemo li se pritom osloniti na sebe i/ili zajedništvo?
Ako vjerujem da će biti dovoljno, mogu pustiti dio kontrole. Ako duboko očekujem oskudicu, moram računati, predvidjeti. Moram imati rezervni plan. Moram znati, držati, kontrolirati.
Tada čovjek više ne živi od onoga što postoji, sistem se nesvjesno priprema se za ono čega možda neće biti. To je život agresije prema budućnosti.
Najljepši paradoks pankreasa
Pankreas fiziološki nije samo organ koji reagira na obilje. On sudjeluje i u odgovoru na manjak. Kada energije dolazi više, tijelo mora znati što s njom.
Pankreas se u energetski zdravom stanju stoga izražava ovako: kada ima, primam sa zadovoljstvom. Kada nema, vjerujem osobnim zalihama i potencijalima. To je psihološka zrelost.
Mogu primiti ljubav kada je tu, a da je ne stežem. Mogu biti sam kada nije tu, a da se ne raspadnem. Mogu imati novac bez straha da ga dotaknem. Mogu ga nemati dovoljno, a da ne izgubim osjećaj vlastite vrijednosti i sposobnosti da zaradim.
Radim kada treba, stajem kada je dosta. Jedem kada sam gladan, spontano stajem kada sam sit. Ne prejedam se iz osjećaja oskudice.
Mogu uživati bez potrebe da zadovoljstvo traje zauvijek.
Sigurnost ne dolazi od uvjerenja “uvijek ću imati.” Ona je “znam da mogu ostati u svom centru i kada imam i kada nemam.“
Sposobnost primiti sa zadovoljstvom bilo što što nam dolazi, probaviti, dozvoliti da postane dio nas, i uživati u tome bez ikakvog razloga, stvara energetsku protočnost koja donosi sve što nam je potrebno bila to inspiracija, akcija, susret i otvaranje bilo kojih vrata koja su nam potrebna. To je suprotnost oskudici.
Na kraju, pankreasu je potrebno da zna da se možemo osloniti na nas same i zajedništvo, bez “čuvanja straže” nad životom.
