Može li bivanje „u sadašnjem trenutku” izazvati reakciju na traumu?

3
Art: Adam Scott Miller

Biti „u sadašnjosti” – što se još naziva svjesnošću o sadašnjem trenutku – jedna je od ključnih duhovnih praksi.

Vjerojatno vam je poznata knjiga „Moć sadašnjeg trenutka” od Eckharta Tollea. Možda i „Budi ovdje sada” od Ram Dassa. Tu su i budističke prakse svjesnosti ( mindfulness ) i vipassane, snažan naglasak na sadašnji trenutak u zen budizmu, somatske prakse usmjerene na tjelesnost, ili pak koncept „Ja sam” ( prisutnost ) u hinduističkoj filozofiji.

Bivanje „u sadašnjosti” može osobu izvući iz traume jer je može udaljiti od bolnih scenarija iz prošlosti, kao i od zastrašujućih predviđanja budućnosti, usidrujući je u stvarnost u kojoj se u ovom trenutku ne događa ništa loše. Ovo pomaže živčanom sustavu da izađe iz stanja koje se često naziva reakcijom „bori se ili bježi”. 

No, manje je poznata činjenica da se neki ljudi teško nose s bivanjem u sadašnjosti, jer samo to bivanje u sadašnjem trenutku kod njih može izazvati reakciju na traumu.

atma.hr – 52




Osobe koje su proživjele određene vrste trauma nemaju pozitivne asocijacije na mir i spokoj sadašnjeg trenutka. Štoviše, kada se stvari odvijaju dobro, to kod njih može izazvati paniku. Tišina im se čini kao prijetnja, a mir doživljavaju kao zatišje pred buru. Za njih stanje u kojem je „sve u redu” znači spuštanje obrambenog štita, što doživljavaju kao poziv da se dogodi nešto užasno. Trenuci sigurnosti, u kojima se ne događa ništa posebno, djeluju im neprirodno i nepredvidivo – čak nepredvidivije i neprirodnije od samog kaosa.

Često se događa da bivanje u miru sadašnjeg trenutka doživljavaju kao boravak u sablasno pustom gradu. Traumatizirani živčani sustav ne tumači potpunu tišinu i mir kao spokoj, već kao zastrašujuću izolaciju – osjećaj napuštenosti, okruženosti nevidljivom opasnošću ili čak osjećaj da ih netko lovi.

Ako je osoba pretrpjela povredu u situaciji u kojoj je bila potpuno zatečena, njezina uobičajena prilagodba na tu traumu često uključuje grozničavo pretraživanje prošlosti u potrazi za informacijama (primjerice, o vlastitim pogreškama). Na taj način osoba pokušava spriječiti da joj se ista stvar ponovno dogodi. Tu je i grozničav pokušaj predviđanja svega što bi se moglo dogoditi u budućnosti, kako bi se izbjegle neugodne situacije. To je njihova strategija sigurnosti.

No, zbog te traume, čim usmjere pažnju na sadašnji trenutak, oni zapravo postupaju suprotno vlastitoj strategiji sigurnosti. Umjesto da shvate: „Čekaj, sve je u redu, ja sam dobro”, njihov mozak reagira mišlju: „O ne… ovo je katastrofa. Nešto će me zateći nespremnog/u.”

Osjećaju se puno sigurnije dok skeniraju okolinu u potrazi za prijetnjama, nego kada su prisutni u sadašnjem trenutku i jednostavno promatraju ono što jest.

Ako posudimo metaforu iz svijeta automobilskih motora – zamislite tijelo koje se prilagodilo radu na visokom broju okretaja. Razina kemikalija povezanih sa stresom u mozgu i tijelu kronično je povišena. Tijelo te kemikalije za preživljavanje tretira kao gorivo pa s vremenom vaš sustav prihvaća to stanje visokog stresa kao svoje normalno, polazišno stanje. Vaš se organizam tada oslanja na vlastite hormone stresa samo kako bi mogao normalno funkcionirati.

Kada uđete u sadašnji trenutak i prepoznate da ste sigurni, to je kao da naglo pritisnete kočnicu dok motor još uvijek radi na 7000 okretaja u minuti. Zupčanici počinju škripati, automobil trza, a sustav upada u paniku jer ne zna kako prebaciti u nižu brzinu i vratiti se u mirno stanje s niskim brojem okretaja. Doživljavate nagli pad razine kemikalija stresa. Za razliku od drugih ljudi, čiji organizam taj pad stresa doživljava kao opuštanje, vaš sustav to proživljava kao slom ili kvar – kao da je iznenada ostao bez goriva.

Ovo često dovodi do iznenadne, silne letargije i iscrpljenosti te naglog uranjanja u emocionalna stanja koja su inače bila prikrivena stalnim boravkom u „stanju straha” – poput tuge, bespomoćnosti, otupljenosti ili žalosti. Također se može pojaviti i osjećaj „magle u glavi”. Što tada vaš sustav odmah čini?

Pokušava se vratiti u ono „normalno” stanje funkcioniranja na visokim okretajima. Ponovno počinjete brinuti, razmišljati o stresnim događajima iz prošlosti. Ulazite s nekim u sukob. Opsesivno razmišljate o nečemu što vas uznemiruje. Upuštate se u intenzivne ili rizične aktivnosti. Vježbe usmjerene na sadašnji trenutak mogu same po sebi potaknuti potrebu za stresom. Riječ je o duboko fiziološkom procesu.

Za osobe koje su doživjele traumu – poput kroničnog zanemarivanja u djetinjstvu, fizičkog zlostavljanja, seksualnog napada ili medicinske traume – samo fizičko tijelo postaje „mjesto događaja” na kojem se odvijaju strašne stvari. Baš poput mjesta zločina. Znate li kojom se silovitošću osoba udaljava od kuće u kojoj se dogodilo nešto užasno, ili s kolikom odlučnošću izbjegava mjesta koja je podsjećaju na lokaciju gdje se dogodilo zlo? Kada je upravo boravak u vlastitom tijelu značio boravak na takvom mjestu, tijelo postaje zona opasnosti. No, budući da od vlastitog tijela ne mogu fizički pobjeći, mozak poduzima sljedeću najbolju stvar: odvaja um od tjelesnosti. Ljudi se disociraju od svog tijela. Mogu tako i živjeti – u stanju depersonalizacije.

Ovo osobi omogućuje da odlazi na posao, plaća račune i komunicira s drugim ljudima, a da je pritom potpuno odvojena od vlastite unutarnje agonije. Ovo djeluje kao emocionalni odbojnik. Doslovno otupljuje fizičku bol i prigušuje osjetilne podražaje. Također omogućuje osobi da ostane prilagođena svijetu u kojem se njezinu tijelu događaju loše stvari, a da to na nju baš i ne utječe.

Dio procesa usmjeravanja na sadašnji trenutak jest utjelovljenje ( eng. *embodiment* ). Boravite u svom tijelu, ovdje i sada, umjesto da ste mislima negdje drugdje. Istinska prisutnost ne bježi od materijalnog svijeta ( uključujući tijelo ), već potpuno uranja u njega. Za nekoga tko je na ovaj način duboko traumatiziran, to je zastrašujuće iskustvo. To je kao da vam netko kaže: „Hej… sjećaš li se kuće u kojoj je pobijena cijela tvoja obitelj? Vratimo se tamo i živimo ondje!” Kod ljudi s određenim traumama, utjelovljenje može izazvati traumatsku reakciju.

Pohranjena trauma i potisnuta bol (ono što je ostalo neprerađeno) često naviru na površinu kao odgovor na vježbe usmjeravanja na sadašnji trenutak. Naš sustav funkcionira poput vrlo učinkovitog mehanizma za određivanja prioriteta. Tijekom traumatičnog događaja, vaš mozak nema luksuz baviti se obradom onoga što se događa; on je u potpunosti usmjeren na to da vas održi na životu. U tom stanju možete ostati zaglavljeni godinama. Time se stvara svojevrsni „zaostatak” – neprerađeni teret. Mozak se želi iscijeliti; ne želi zauvijek nositi taj teški teret.

On neprestano čeka trenutak sigurnosti kako bi taj sadržaj „otpakirao”, obradio i trajno pohranio. Kada se usmjerite na sadašnji trenutak i umirite um, vaš mozak to može protumačiti ovako: „Aha, neposredna kriza je prošla. Ovo je naša prilika da se pozabavimo tim zaostatkom!” Nepotrebno je reći da zbog toga bivanje u sadašnjem trenutku može nalikovati unutarnjoj poplavi ili napadu bolnih sadržaja – poput tjelesnih flashbackova, iznimno intenzivnih emocija te nametljivih misli i slika.

Za traumatizirane osobe postoji okrutan i rijetko prepoznat paradoks: jedno od najvažnijih mjesta za duboko iscjeljenje – sadašnji trenutak – doživljava se kao najopasnije mjesto na svijetu. Upravo oni alati koji omogućuju iscjeljenje, poput svjesne prisutnosti (mindfulnessa), kod njih mogu potaknuti traumatsku reakciju i uzrokovati bol. Što učiniti?

Kao prvo, potrebno je kolektivno osvijestiti ovu dinamiku. Iz mog iskustva, čak ni neki od najboljih učitelja rada sa sadašnjim trenutkom zapravo ne razumiju ovu dinamiku. Isto vrijedi i za traumatizirane osobe koje – za razliku od drugih – pri ulasku u sadašnji trenutak ne osjećaju olakšanje, već upravo suprotno. Posljedica je ta da ljudi stječu dojam kako im prakse usmjerene na sadašnji trenutak ( poput meditacije ili somatskog osvještavanja tijela ) ne pomažu. Mnogi počinju vjerovati da s njima samima nešto dubinski nije u redu.

Učitelji pak često inzistiraju na tome da će se polaznici, ako vježbu izvode „ispravno”, osjećati na određeni ( ugodan ) način – što u stvarnosti nije slučaj. Štoviše, takve se pojedince nerijetko osuđuje, proglašavajući ih duhovno nerazvijenima ili previše vezanima uz vlastiti ego. Sve ovo stvara toksičnu duhovnu kulturu otuđenja, koja zapravo ne razumije traumatizirane osobe niti im pruža stvarnu pomoć.

Sljedeći korak je prestati očekivati ​​da će prakse usmjerene na sadašnji trenutak biti ugodne. Takva očekivanja postavljaju pogrešne temelje i mogu pokrenuti niz štetnih posljedica. Imajte na umu da iskustvo vjerojatno neće biti ugodno. Može doći do aktivacije traume; osjećaj može biti zastrašujuć. Može vas preplaviti bujica emocija ili tjelesnih senzacija; može se javiti osjećaj nelagode ili čak jeze. U trenutku kada uronite u sadašnjost, vaša psiha može postati poput ribe koja se koprca na suhom.

Možda ćete se odjednom osjećati potpuno rastrojeno, kao da više ne možete pratiti mahnite pokrete vlastitog uma niti ono na što je on usmjeren. Možda ćete imati osjećaj da ne možete upravljati vlastitim umom kako biste ga usmjerili prema onome što želite. Također, mogli biste iznenada postati svjesni da ste ponovno niste potpuno prisutni, jer vas je podsvijest odvukla u razmišljanje o nečemu drugom. No, to je očekivano. Ako ste toga svjesni i ako to očekujete, prestat ćete sami sebi pričati priču da nešto nije u redu, da radite nešto pogrešno ili da s vama nešto nije u redu.

Ako i kada se ovo dogodi, u potpunosti prihvatite i potvrdite ono što se zbiva. Podsjetite se što se događa. Objasnite sami sebi da prolazite kroz reakciju na traumu i detaljno opišite što se točno odvija. Može biti osobito korisno podsjetiti se koji je datum, koliko imate godina, gdje se nalazite i što se događa.

Na primjer: „Godina je 2026., imam 42 godine. Nalazim se u Seattleu, u državi Washington. Provodim duhovnu vježbu kako bih bio prisutan/a u trenutku, a budući da sam odrastao/la u nesigurnom okruženju, imam osjećaj da će se – upravo zato što ne obraćam pažnju na potencijalne opasnosti – dogoditi nešto loše. No, ne mogu znati hoće li se to doista dogoditi; to je samo reakcija potaknuta okidačem. Ovo je okidač. U stvarnosti je možda sve sasvim u redu, samo što još nisam pronašao/la unutarnje resurse da to prepoznam.”

Sljedeći korak je istražiti vlastiti otpor prema sadašnjem trenutku.

Kakvu prijetnju sadašnji trenutak predstavlja u vašem slučaju? S ovim personaliziranim spoznajama možete donijeti svjesnu odluku o tome kako preispitati asocijacije koje vežete uz sadašnji trenutak te kako promijeniti svoj odnos prema njemu. Sami odlučujete na koji ćete se način uključiti u sadašnji trenutak – na način koji njeguje i pazi na vašu traumu, umjesto da je grubo „pregazi”. Budući da sada znate kako sam sadašnji trenutak može djelovati kao okidač, mudro je iskoristiti taj okidač za integraciju traume. U tome vam može pomoći metoda „Proces Kompletiranja” ( The Completion Process ), a možete primijeniti bilo koji proces iscjeljivanja trauma.

Umjesto da od sebe očekujete da budete potpuno prisutni u sadašnjem trenutku i u njemu ostanete dulje vrijeme, vježbajte ovo činiti svega nekoliko minuta. Možete namjestiti mjerač vremena. Um se osjeća sigurnije kada može predahnuti od stanja hiperbudnosti, pod uvjetom da zna kako će taj predah trajati samo kratko, unaprijed određeno vrijeme. To razdoblje možete produljiti kada osjetite da ste spremni za to. Time ćete poboljšati svoj odnos prema sadašnjem trenutku, kao i svoj „prozor tolerancije” ( kapacitet za podnošenje ) na njega. Ovakav nježan pristup omogućuje vam postupnu prilagodbu na sadašnji trenutak, bez šokiranja vašeg sustava.

Vježbajte umijeće svjesnog „njihanja” – ulazak u sadašnji trenutak i izlazak iz njega. U sadašnji trenutak pa izvan njega. U sadašnji trenutak pa izvan njega. Kako biste to postigli, usmjerite svu svoju pažnju na nešto u sadašnjosti. Primjerice, dodirnite svoju kožu i doista osjetite taj dodir. Uzmite neki predmet u ruke i pomirišite ga. Promatrajte nešto u svojoj okolini sa puno pažnje. Usredotočite se u potpunosti na neki zvuk. Zatim si dopustite razmišljanje o nečem drugom – o prošlosti, budućnosti ili nekom zamišljenom scenariju.

Nakon toga se ponovno vratite u sadašnji trenutak. Ponavljajte taj postupak, izmjenjujući jedno i drugo. Po želji možete postaviti mjerač vremena koji će određivati ​​kada prelaziti iz jednog stanja u drugo. I to će doprinijeti proširenju vašeg prozora tolerancije na sadašnji trenutak.

atma.hr – 52




Nekima pomaže ako si najprije dopuste – na vrlo svjestan i predan način – zapisati svoje brige, kao i korake koje će proaktivno poduzeti; …i/ili dopuštanje sebi da duboko analizirate onaj loši događaj iz prošlosti koji vam je na umu, čini vaš sustav spremnijim za izvođenje vježbi usmjerenih na sadašnji trenutak – a da pritom to ne predstavlja toliku prijetnju vašem sustavu.

Ako mirno sjedite i osjetite da klizite u reakciju na traumu, pokušajte ostati u sadašnjosti, ali odmah promijenite svoje fizičko stanje. Ustanite i protresite ruke ili poskakujte gore-dolje. Poprskajte lice hladnom vodom ili ga uronite u hladnu vodu. Počnite pjevušiti dubokim tonom, zagrizite limun, držite kockicu leda, otvorite staklenku sa začinima i duboko udahnite njezin miris. Takva stimulacija može „trgnuti” vaš sustav i izvući ga iz začaranog kruga potaknutog okidačem.

Ako vam sadašnji trenutak izazove traumatsku reakciju, to ne znači da vježbe usmjerene na sadašnji trenutak za vas nisu djelotvorne. To ne znači da biste trebali prestati svjesno raditi stvari koje vas vraćaju u „ovdje i sada”. Također, to ne znači da s vama nešto nije u redu. Zapravo, vaš sustav radi upravo ono za što je stvoren: izbjegava prijetnju. Ipak, proces povezivanja sa sadašnjim trenutkom za vas će izgledati drugačije nego za druge ljude. U početku – a možda i prilično dugo – taj osjećaj neće nužno biti ugodan.

Bivanje u sadašnjem trenutku ne mora biti savršeno. To što vaš sustav radi potpuno je logično. Vi sami odlučujete hoćete li se upustiti u to ili ne. No, obećavam vam da vas u sadašnjem trenutku čekaju uistinu divne stvari – stvari koje će vam pomoći da razriješite upravo onu traumu zbog koje vam je bivanje u sadašnjem trenutku trenutno toliko teško.

AUTOR: Teal Swan

https://tealswan.com/resources/articles/can-being-%E2%80%9Cin-the-now%E2%80%9D-cause-a-trauma-response-r727/

Prevela i prilagodila: Angelica Horvatić / www.angelicahorvatic.com

https://www.facebook.com/profile.php?id=61584949619452


Angelica Horvatić – ljubiteljica prirode, slobodna i nekonvencionalna duša, istraživačica mističnog i ezoteričnog, svjetska putnica, suvremena nomadska iscjeljiteljica, intuitivni kanal, praktičarka iscjeljenja unutarnjeg djeteta, praktičarka iscjeljivanja trauma, hipnoterapeutica, praktičarka rada sa sjenom, rada sa dijelovima sebe, praktičarka Procesa Kompletiranja po Teal Swan, konstelatorica

Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 26 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i u Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, kroz rad 1:1 i vođenjem grupnih radionica, intenziva i retreatova.

Njena misija je pomoći ljudima da se ponovno povežu sa svojom dušom i tijelom i vrate se – svojoj ISTINI.

“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.


Angelica će održati UŽIVO radionicu obiteljskih konstelacija u Istri 7.11.:

https://atma.hr/konstelacije-sa-angelicom-u-istri-7-11/

ONLINE radionice obiteljskih konstelacija: 4.11., 2.12. i 30.12.:

https://atma.hr/online-konstelacije-sa-angelicom/

ZIMSKI INTENZIV:

https://atma.hr/zimski-intenziv-oslobodi-svoju-sjenu-zivi-svoju-istinu/

Prethodna objavaFinancijski horoskop od 16.11. do 22.11.2026.: Rakovima stižu nove prilike za zaradu, Lavovima veliki poslovni uspjeh!
Angelica Horvatić
Angelica Horvatić – ljubiteljica prirode, slobodna i nekonvencionalna duša, istraživačica mističnog i ezoteričnog, svjetska putnica, suvremena nomadska iscjeljiteljica, intuitivni kanal, praktičarka iscjeljenja unutarnjeg djeteta, praktičarka iscjeljivanja trauma, hipnoterapeutica, praktičarka rada sa sjenom, rada sa dijelovima sebe, praktičarka Procesa Kompletiranja po Teal Swan, konstelatorica Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 26 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i u Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, kroz rad 1:1 i vođenjem grupnih radionica, intenziva i retreatova. Njena misija je pomoći ljudima da se ponovno povežu sa svojom dušom i tijelom i vrate se – svojoj ISTINI. “Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto. Unaprijed vam svima najljepše zahvaljujem i najtoplije vas pozdravljam. Sa ljubavlju i zahvalnošću, Angelica