“Djeca koja se sada inkarniraju na Zemlju igraju ogromnu ulogu u tranziciji planeta. Dok su još dojenčad, nema nijednog od njih koji nije duboko povezan sa svojim stanjem svijesti od prije rođenja! Gerald Jampolsky nam je ispričao priču o jednom mladom paru koje osobno poznaje, a taman su donijeli bebu iz rodilišta u kuću. Tada su upoznali njihovu trogodišnju kći s malom bebom. Od tog trenutka, trogodišnjakinja je neprestano zahtijevala da bude nasamo s njom. Roditelji su bili začuđeni njezinom upornošću, ali i u strahu da možda ne namjerava ozlijediti bebu ili nešto slično. Konačno, nakon dugotrajnog insistiranja, osmislili su plan kojim će nadzirati što namjerava njihova kći s bebom, jednom kada budu nasamo: postaviti će interkom za bebe kojim će preko zvučnika osluškivati što se događa u sobi.
Pustili su je da ode u sobu gdje se nalazio krevetić i zabrinuto osluškivali. Uskoro se začuo njezin glas:
Bebo, pričaj mi, reci mi o Bogu – počinjem zaboravljati!
~ Paxton Robey, “Nema vremena za karmu”
Widget not in any sidebars
Zašto smo zaboravili? Da li smo uopće zaboravili? Kad nam djeca kažu: Stalno razgovaram s anđelima i vilama, mi se oduševimo i čini nam se da učimo od njih, ali čim izađemo vani, u samoposlugu ili na posao – opet smo isti! Svijet opet postaje jako mali prostor, tek koji metar oko zaokupljenosti sobom. Problemi, nevolje, optužbe, ljutnja – sve su to šare na zavjesama što prekrivaju naše oči i stalno ih težimo iznova navlačiti, od zore do mraka. Čini se kao da nam je to, gotovo, pa difoltno stanje! Tek u snu izlazimo iz mrene sivila i postajemo djeca, male bebe što razgovaraju s anđelima i vilama.
A onda kažemo: Pa neee, to je samo san, ništa to!
Nikad ne kažemo: Depresija? Bol? Patnja? Pa neee, to je samo “budnost”, ništa to!
Kategorički tvrdim da nikada nismo zaboravili biti djeca što vide vile i jednoroge, nikada! Zapišite samo jedan san ujutro, pa ćete se i sami osvjedočiti. Ne može jednostavnije! Hajdemo poraditi na dodiru sa našom pravom prirodom – razgovarajmo s Izvorom!
Čarobne riječi Volim te pomoći će nam rastjerati te simbole koji nas hipnotiziraju u strah i beznađe. Da bismo istinski znali trebamo se zaljubiti u svoj san, ondje gdje smo doma, u znanje o svom Božanskom porijeklu. Ako osluškujemo dječicu preko interkoma i neprestano bivamo promatrači njihovih priča – nećemo nikad naučiti!
Budimo sudionici, kao što smo to i u snovima! Sjećate li se?
Nenad Ljubić, nenadljubic.com
