Što bi ti značilo da osvojiš i čitav svijet, a raniš dušu?

Današnjim svijetom promiču spodobe, prikaze, neosviješteni voluntaristi i hitronogi, hitroumni materijalisti. Današnjim tehnologiziranim svijetom u kojem je maksimum prilagodbe, što znači i novovjeke slobode, postignut najvišim stupnjem ovisnosti  o  o v i s n o s t i, vladaju novi vidici, novi pogledi, a ti novi pogledi su bolesni jer su zatrovani htijenjem, žudnjom, iščekivanjem. Tek kada ni za čim ne žudimo, tek kada je naše gledanje čisto promatranje, razotkriva nam se duša stvari, ljepota. Kada razgledavam šumu koju želim kupiti, unajmiti, posjeći, staviti pod hipoteku ili u kojoj želim loviti, ja ne vidim šumu, nego tek njene odnose prema mom htijenju, mojim planovima i brigama, mojoj lisnici. Šuma se tad sastoji iz drveta, mlada je ili stara, zdrava ili bolesna. No, ako od nje ništa ne želim, zagledam li se „nepromišljeno“ u njenu zelenu dubinu, tek tada je ona šuma, priroda i raslinje, tek tada je lijepa.

Nešto slično je i s ljudima i njihovim licima. Tek kad ljude prestanemo promatrati sa svim tim voluntarističkim predrasudama, tek tada oni postaju priroda, postaju lijepi i čudnovati, postaju dio jednog univerzalnog misterija na kojeg je upravljeno puko promatranje. A promatranje nije ništa drugo doli vrhunski osjećaj: ono je najviše i najpoželjnije stanje naše duše koje se zove nepožudna ljubav.

Kao dio jednog veličanstvenog misterija, kao kotačić jednog dinamičnog univerzuma, kao reagens jednog apsoluta Sveprožimanja, duše ima svugdje. I u kamenu i u cvijetu, i u zraku i u mjesečevu krateru. Ali, kao što ne doživljavamo kamen nego životinju kao nositelja i izraz kretanja (mada i u kamenu ima kretnje, života, stvaranja, propadanja, titraja), tako i dušu tražimo ponajprije kod čovjeka. Tražimo je tamo gdje je najočitije ima, gdje pati, gdje radi. A čovjek nam se čini zakutkom svijeta, nekom posebnom provincijom kojoj je sadašnja zadaća razvijati dušu – kao što mu je nekoć bila zadaća osoviti se na dvije noge, odbaciti životinjsko krzno, izumiti oruđe, stvoriti vatru. Nebitno je zamišljamo li „dušu“ kao nešto božansko ili kao neku propulzivnu tvar, mi je svi ipak poznajemo i visoko cijenimo.

No, današnji čovjek kao  najplemenitiji, najviši i najvrijedniji predmet promatranja, obavijen je nekom prisilnom atmosferom, obrambenim slojem, mrežom satkanom od samih odmaka od duhovnosti, mrežom nakana, strahova i želja koje su listom usmjerene na nebitne ciljeve, koje ga odvode na stranputice duhovnosti. Zabluđen, on dušu odvaja visokim ogradama, ogradama straha i stida. Samo ljubav lišena želja može probiti te mreže i te ograde, a svuda gdje je ona probijena gleda nas duša.

Uzmimo jedan primjer iz svakodnevnice. Svi mi jutrom ili dnevom odlazimo u trgovinu. Pokušali smo biti bretarijanci, ali nije nam uspjelo.

Jutro je, hladno je ili prohladno, ili je malo toplije, no svježiji je dio tog dana, dana probuđenih tijela i zagonetno razbuđenih duša.

„Dobro jutro susjede“, čujemo sa strane. Naše ruke su još prazne, naši glasovi su još hladnometalni, naši pogledi su unezvjereno-ispitivački, blude po vrećicama onih koji su nas preduhitrili i već se vraćaju iz trgovine, ne znajući da mi znamo kako oni ni jutros nisu znali „ubosti“ najjeftiniji štand prehrambenog pazarišta.

„Kako ste spavali?“, dopire nam s ivice svijesti.

„Hvala na pitanju, loše“ ili „Hvala na pitanju, dobro“. „A vi?“. Aaaa, vrlo slabo, noćas me ponovo giht mučio“.

Sve same konvencije, sve same uštogljenosti, sve neizrijeci duše, sve mrtvoukočeni osmjesi, sve one nesrušive ograde, sve lažna prenemaganja, sve poze, sve patetična ljubljenja mliječnobijelog čela Usuda, sve malograđanštine, sitnograđanštine, bljutavograđanštine. Sve klown do klowna, sve pajac do pajaca, sve jutarnja smotra zaprljanih čistunaca, sve visokodogmatizirani plač do plača.

A da smo gihtoidnog samo dodirom ruke, bez i jedne jedine riječi, na sredini pločnika, zaustavili, te na njegov prezačuđeni pogled prinijeli prst svojim pa njegovim usnama, upozoravajući ga da posluša najelementarniji krik, najprirodniji šapat grizodušja koji dolazi iz obje naše duše: „Zanemariš li me, postat ćeš živčan i životu nesklon, i takav ćeš ostati i od toga stradati. I nipošto nisu slabići, bezvrjednici, oni koji se razbole od vremena i izgube sposobnost za sreću. Štoviše, to su oni dobri, klice budućnosti; to su oni čija je duša nezadovoljna, koji još samo iz bojažljivosti izbjegavaju borbu protiv lažnoga svjetskog poretka, no koji će to možda već sutra učiniti. Neka se svijet razvija kako god želi, liječnika i pomoćnika, budućnost i novi poticaj uvijek ćeš nalaziti samo u sebi, u svojoj jadnoj, zlostavljanoj, podatnoj, neuništivoj duši. Ona nema ni znanja ni suda ni programa. U nje je samo nagon, samo budućnost, samo osjećaj. Slijedili su je veliki pisci i propovjednici, junaci i patnici, veliki vojskovođe i osvajači, veliki čarobnjaci i umjetnici, svi oni kojih je put počeo u svagdašnjici, a završio u blaženim visinama. Put milijunaša drukčiji je, on završava u sanatoriju. I mravi vode ratove, i pčele imaju države, i hrčci skupljaju blaga. Tvoja duša traži neke druge puteve, i tamo gdje je prikratiš, gdje na njezin račun postižeš uspjehe, ne cvate ti sreća. Jer „sreću“ može osjetiti samo duša, ne razum, ne trbuh, glava ili lisnica“.

Da, moj gihtoidni supatniče, moj paranoidni svjetonazorniče, da te samo nisam upitao za zdravlje nego za dušu, i da si mi samo odgovorio kako ti je tijelo noć probdjelo, ali se zato duša naspavala,

s v e   b i   t o g   j u t r a   b i l o   d r u k č i j e.

O tome, kao i o onom monologu ranjene duše, međutim, ne može se dugo razmišljati i govoriti, a da se sama od sebe ne nametne izreka koja je sve te misli odavno domislila i dorekla. Davno je izrečena i pripada onim rijetkim ljudskim izrekama koje su bezvremene i vječno nove: „Što bi značilo da osvojiš i čitav svijet, a raniš dušu?!“

Autor: Zlatko Tomić, književnik




Prethodna objava10 totalno ‘ludih’ cvjetova
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop za 23.11.2014.
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.