Svatko od nas je u svakom trenutku svoga života OVDJE upravo tamo gdje treba biti. Svatko od nas proživljava upravo ona iskustva koja su mu potrebna da bi došao korak bliže ostvarenju one svrhe radi koje se njegova duša utjelovila u ovom OVDJE tijelu.
I zato, koliko god nam se neka naša iskustva, situacije, odnosi i postupci činili nejasnima, nelogičnima, nepravednima, s tisuću “zašto?” i “kako?” … Koliko god im se mi opirali, ne prihvaćali ih, kritizirali i osuđivali … Znajte da je sve to bilo i da uvijek jest za naše najviše dobro. I da mi nismo ni naša iskustva ni naše misli ni naše riječi ni naša djela. Jer sve to odraz je tek jedne od dimenzija postojanja našega bića OVDJE, i to one materijalne, fizičke.
Dolaskom u ovaj OVDJE materijalni svijet zaboravili smo da smo vječne i moćne duše. I, kako bismo na pozornici života “odigrali” ulogu koja nam je “dodijeljena”, kako bismo ispunili očekivanja sustava te mu se prilagodili i preživjeli, iz neznanja smo, odnosno vjerujući da je to jedino moguće, sve unutar sebe i izvan sebe počeli dijeliti na dobro i loše, crno i bijelo, svjetlo i tamu, pozitivno i negativno… i tako na stotine tih + i – parova.
Neprestana borba između tih suprotnih polova unutar nas samih, a radi toga da postanemo savršeniji, bolji, prihvaćeniji… (no u čijim to očima?), rascjepkala je naša bića (koja su u svojoj suštini cjelovita) na krhke djeliće razasute posvuda unutar nas i izvan nas.
Umjesto da jednostavno budemo onakvi kakvi smo po prirodi svoga bića i kakvi smo i došli OVDJE – cjeloviti, naša neprestana opiranja i neprihvaćanja vlastite cjelovitosti (a nju čine i + i -), a onda i cjelovitosti i drugih bića s kojima sudjelujemo u ovoj OVDJE realnosti, dovela su do povređivanja, sebe samih i drugih.
“Svjetlost mora dolaziti iznutra. Ne možete tražiti od tame da ode. Morate upaliti svjetlo.” – Sogyal Rinpoche
“Voljet ću svjetlo jer mi pokazuje put, a ipak ću podnijeti tamu jer mi pokazuje zvijezde.” – Og Mandino
Tek kada prihvatimo i ponovno spojimo sve svoje razasute dijelove … tek kada bakljom svoje svjetlosti pronađemo trag do svoje tame i zakoračimo u nju … tek kada prihvatimo da je iskustvo nemira ono koje nam je bilo potrebno kako bismo spoznali što je mir… tek kada naučimo da su bol, patnja i strah bili potrebni kako bismo “ponovno” naučili (jer naša duša to oduvijek zna) što je ljubav i onda jednako umijeli cijeniti i ona svoja iskustva koja su nas dovela do iskustva ljubavi i samu ljubav (cjelovitost) kao suštinu svoga bića… tek kada zaista spoznamo da nismo ili samo + ili samo -, nego da smo i jedno i drugo, da smo oboje…
Tek tada ćemo biti iscijeljeni. Tek tada ćemo ponovno postati cjeloviti.
