„Je li naša vlada ‘vlada naroda, od naroda, za narod’, ili je to kakistokracija, u korist nitkova na štetu budala?“ – James Russell Lowell, pismo iz 1876.
Kakistokracija je pojam koji označava „vladavinu najgorih“. Potječe od grčkih riječi kakistos, što znači „najgori“, i kratos, što znači „vladavina“ ili „moć“. U ovom članku istražujemo zašto ovaj pojam definira većinu modernih vlada.
„Dobri ljudi mirne prosudbe, promatrajući tijek događaja, ozbiljno su se bojali da naša vlada brzo postaje kakistokracija – vladavina najgorih.“ William Frederic Faber
U kakistokraciji najviše položaje vlasti zauzimaju korumpirani, nepošteni, moćoljubni, manipulativni i, u nekim slučajevima, sociopatski pojedinci. Umjesto da političku moć koriste za služenje stanovništvu, iskorištavaju je za promicanje vlastitih interesa, bogaćenje sebe i svojih prijatelja te zadovoljavanje želje za bogatstvom, moći i kontrolom.
Rezultat je vladajuća elita koja prosperira dok prosječni građanin osiromašuje, a društvo propada.
Zašto najgori pojedinci dolaze na vlast?
Moderne države imaju urođenu sklonost postupnom pretvaranju u kakistokraciju. Razlog je u tome što država po svojoj prirodi dijeli društvo na dvije skupine – one koji vladaju i one kojima se vlada – te vladajućima daje ovlasti, privilegije i pristup resursima koji običnim građanima nisu dostupni.
Zbog toga politička vlast ne privlači samo pojedince motivirane željom da služe javnosti već i one koji žele iskoristiti državni aparat za stjecanje bogatstva i moći te kontrolu drugih ljudi.
Oni koji ulaze u politiku vođeni potonjim motivima obično su lukaviji, manipulativniji i nemilosrdniji od onih koji se vode željom za služenjem javnosti. Takve im osobine daju prednost u borbi za političku moć, zbog čega čine nesrazmjerno velik udio vladajuće klase.
Friedrich Hayek proučavao je ovu tendenciju u poglavlju svoje knjige Put u ropstvo, naslovljenom Zašto najgori dolaze na vrh.
„Spremnost da se čine loše stvari postaje put do promaknuća i moći“, primijetio je, „beskrupulozni i nesputani vjerojatno će biti uspješniji“.
Čak je i demokratska vlada utemeljena na ustavu koji je osmišljen kako bi ograničio političku moć sklona tome da se s vremenom pretvori u lopovsku jazbinu u kojoj glasanje ne predstavlja ništa više od zamjene jedne skupine političkih predatora drugom.
U svojoj knjizi Reformirajmo kakistokraciju William Kovacs napisao je:
„Naši su osnivači formirali predstavničku republiku. Mi smo formirali kakistokraciju.“ – William Kovacs, Reformirajte kakistokraciju
Kako kakistokrati oblikuju institucije vlasti
Da stvar bude gora, kako se politički predatori uspinju na položaje moći, tako oblikuju državne institucije na načine koji im olakšavaju činjenje zločina.
Donose zakone, propise i reforme kojima štite svoje privilegije, dok istodobno postavljaju beskrupulozne pojedince na položaje vlasti unutar institucija za provedbu zakona, vojske, pravosuđa i drugih moćnih državnih institucija.
Kako država postaje sve korumpiranija, principijelni pojedinci sve su manje spremni ulaziti u javnu službu, a borba za političku moć pretvara se u natjecanje među najnemilosrdnijim, najneetičnijim i najmoćoljubnijim pojedincima.
Francuski povjesničar Charles Forbes René de Montalembert napisao je 1855. godine:
„Jao ljudskoj prirodi! Nijedan čisti oblik vlasti nikada nije dugo vladao za dobrobit onih kojima se vlada. Za generaciju ili dvije uređena demokracija postaje kakistokracija ili vlada najgorih.“ – Charles Forbes René de Montalembert, 1855.
U kakistokraciji političari, zakonodavci, predsjednici, premijeri, suci i birokrati koji drže vlast nazivaju se kakistokratima.
Kakistokrati većinu vremena provedenog na vlasti posvećuju zloupotrebi javnih funkcija radi privatne koristi.
U kakistokraciji političari primaju razmjerno skromne službene plaće, no kroz nemoralne, korumpirane i kriminalne poslove koji se odvijaju iza kulisa postaju iznimno bogati.
Kako Kovacs primjećuje:
„Oblici prevare svakodnevno su u vijestima i svi su isti: običan čovjek bira se ili imenuje na poziciju moći i koristi položaj za osobnu korist. Popis se čita kao popis zločina, osim što postoji malo kaznenog progona ili u mnogim slučajevima ponašanje zapravo odobrava etički panel koji su osnovali kakistokrati.“ – William Kovacs, Reforma kakistokracije
Savezništvo kakistokrata s bogatim i moćnim pojedincima
Kako bi si olakšali iskorištavanje javne funkcije radi privatne koristi, kakistokrati sklapaju saveze s moćnim i bogatim pojedincima te institucijama privatnog sektora.
Kovacs te aktere naziva suradnicima, koristeći izraz koji kombinira pojmove suradnika i primatelja.
Kako objašnjava:
„Suradnici su skupina ljudi koji rade zajedno kako bi nešto uzeli. U kakistokraciji, skupina surađuje s kakistokratima kako bi stvorila pravni sustav koji im omogućuje da uzmu što više bogatstva nacije bez poticanja pobune.“ – William Kovacs, Reform the Kakistocracy
Lobiranje je jedan od glavnih alata tih suradnika.
Velike korporacije, farmaceutske tvrtke, tvrtke iz obrambene industrije, tehnološke kompanije i interesne skupine svake godine troše milijarde dolara kupujući pristup kakistokratima koji pišu zakone i propise, usmjeravaju javnu potrošnju te određuju ekonomsku i socijalnu politiku.
Financiranjem političkih kampanja, političkim uslugama, darovima i obećanjima unosnog zaposlenja nakon odlaska s dužnosti, lobisti koriste državnu moć kako bi pogodovali bogatim interesnim skupinama koje predstavljaju i omogućili njihovo daljnje bogaćenje.
Kovacs piše:
„Lobisti su oni građani čiji je posao uvjeriti Kongres, predsjednika ili birokrate da nešto učine za njih.“
Zatim nastavlja:
„Najbolji interesi nacije nisu relevantni za lobista. Lobist je angažiran da bi postigao rezultate, i što više lobist može osigurati za svog gospodara u smislu novca ili prednosti nad drugima, to je lobist uspješniji.“ – William Kovacs, Reform the Kakistocracy
Lobisti utječu na neke od najvažnijih odluka koje vlada donosi.
U obrambenom sektoru imaju ulogu u određivanju vojnih proračuna, ugovora o naoružanju, vanjske politike i odluka koje zemlju vode prema ratu.
U zdravstvu lobisti utječu na pravila o određivanju cijena lijekova, zaštitu patenata i regulatorne standarde koji određuju koji lijekovi dolaze na tržište, a koji se zabranjuju.
Velike korporacije koriste lobiranje kako bi oblikovale propise na načine koji ograničavaju konkurenciju, osiguravaju im povlašten tretman i stvaraju gospodarske uvjete koji im idu u prilog.
Kako Kovacs piše:
„S takvom akumuliranom moći, korporacije traže velikodušnost od kakistokrata. Koriste vladine propise kao prepreku za ograničavanje konkurencije i prepoznaju da je manipulacija politikama koje postavlja kakistokracija lakši put do akumulacije bogatstva nego natjecanje na tržištu proizvodnjom izvrsnog proizvoda.“ – William Kovacs, Reform the Kakistocracy
Banke i financijske institucije u sustavu kakistokracije
Banke i financijske institucije među najaktivnijim su suradnicima kakistokracije.
Veliki pisac J. R. R. Tolkien prepoznao je blisku povezanost banaka i vlada prije gotovo jednog stoljeća te istaknuo da određeni bankari imaju toliko snažan politički utjecaj da su političari tek njihove marionete.
Kako je napisao u jednom od svojih pisama:
„Glavna značajka modernih vlada jest da ne znamo tko vlada… Vidimo političara, a ne njegovog podupiratelja; još manje podupiratelja podupiratelja; ili, što je najvažnije od svega, bankara podupiratelja.“ – J.R.R. Tolkien, Pisma
Jedan od najmoćnijih alata kakistokracije jest središnja banka.
Zahvaljujući sposobnosti povećavanja ponude novca, središnja banka može financirati državnu potrošnju i javni dug u razmjerima koje bi inače bilo nemoguće održati isključivo oporezivanjem i zaduživanjem.
U kakistokraciji ta monetarna moć predstavlja alat kojim vladajuća klasa dobiva pristup golemim svotama novca bez potrebe za izravnim povećanjem poreza stanovništvu.
Dio tako novostvorenog novca ulaže se u pretjerano skupe i neučinkovite državne programe, što kakistokratima omogućuje da svoju potrošnju predstave kao služenje javnom dobru.
Dio se koristi za financiranje ratova u inozemstvu koji pogoduju političkim i korporativnim interesima, dok istodobno odnose ljudske živote i nanose štetu gospodarstvu.
Dio novca koristi se za prijevare te se usmjerava u ugovore, subvencije i programe koji obogaćuju kakistokrate i nagrađuju njihove suradnike.
Monetarna inflacija kao skriveni porez
Dok kakistokrati i njihovi suradnici imaju koristi od pristupa novostvorenom novcu, konačni trošak snose građani.
Naime, povećanje ponude novca, uz sve ostale nepromijenjene uvjete, dovodi do porasta cijena i smanjenja kupovne moći novca.
Obični građani tako otkrivaju da svojim plaćama i ušteđevinom mogu kupiti manje nego prije.
Istodobno, kakistokrati i njihovi suradnici koji prvi dobivaju pristup novostvorenom novcu ostvaruju korist jer ga mogu potrošiti prije nego što cijene porastu.
Drugim riječima, monetarna ekspanzija funkcionira kao skriveni porez koji obogaćuje kakistokraciju, dok se kupovna moć istodobno prenosi od građana prema onima koji imaju povlašten pristup novostvorenom novcu.
Ekonomist Murray Rothbard objasnio je taj proces sljedećim riječima:
„Monetarna inflacija, dakle, djeluje kao skriveni „porez“ kojim prvi primatelji novca oduzimaju vrijednost kasnijim primateljima (odnosno ostvaruju korist na njihov račun)… Povećanje ponude novca je stoga inflacijsko, redistributivno, iskrivljuje ekonomski sustav i predstavlja prikrivenu i podmuklu pljačku.“ – Murray Rothbard, Slučaj protiv FED-a
Kako kakistokracija preuzima pravosuđe
Kakistokrati nisu korumpirali i podredili svojim interesima samo financijski sustav već i pravosuđe.
U zapadnim demokracijama pravosuđe je uspostavljeno kako bi služilo kao neovisna kontrola političke moći i štitilo građane od zlouporaba onih koji vladaju.
Međutim, u kakistokraciji pravosuđe postaje dio korumpiranog sustava moći koji bi trebalo ograničavati.
Kako Kovacs piše:
„Iako je neovisno sudstvo ključno za ustavnu vladu ograničenih ovlasti, sudstvo je postalo samo još jedna politička grana vlasti. Pojedinci se imenuju na sudačke dužnosti ili im se takva imenovanja uskraćuju na temelju političkih uvjerenja, političke pripadnosti i podrške kakistokrata… Prema sadašnjoj pravnoj strukturi, ovi kakistokrati imaju zakone koji ih štite od naroda.“ – William Kovacs, Reforma kakistokracije
Budući da pravosuđe više ne služi kao učinkovita kontrola njihove moći, kakistokrati mogu slobodno donositi zakone, propise i politike kojima štite svoje privilegije i promiču vlastite sebične interese.
Rezultat je održavanje korumpirane vladajuće klase na vlasti, na što je upozorila i Ayn Rand u svom romanu Atlas je slegnuo ramenima.
„Kad vidite da za proizvodnju morate dobiti dopuštenje od ljudi koji ništa ne proizvode – kad vidite da novac pritječe onima koji ne trguju robom, nego pogodnostima – kad vidite da se ljudi više bogate korupcijom i vezama nego radom, a zakoni ne štite vas od njih, već njih od vas – kad vidite da se korupcija nagrađuje, a poštenje postaje oblik samožrtvovanja – tada možete znati da je vaše društvo osuđeno na propast.” – Ayn Rand, Atlas Shrugged
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
