Dobar čovjek s vremenom uviđa da ono najvrjednije nije oko njega, već u njemu samom. I tad, usmjerivši pogled ka unutra, učinit će mu se da je ugledao svjetlosnu zraku nečega što bi mogao biti dobar čovjek.
Dobar čovjek se u svakom od nas oslobađa. Sistemom eliminacije.
Nije neophodno učiniti herojsko djelo, otići daleko, potrošiti mnogo novaca, zasaditi drvo…
To dolazi poslije. I nekako bez napora, s lakoćom.
Prvo čovjek strpljivo otresa nepotreban teret.
Prestaje sa sarkazmom, odustaje od ciničnih komentara, ne okreće se za bogaljem već se pomoli za njega; kad bi kritizirao, on pokuša razumjeti; kad bi opsovao, on umjesto da opsuje Boga ili sunce, spomene miša ili peršin, a kasnije ni to.
Osjeti li potrebu da se sveti, još jednom se preispita i shvati da osveta povrjeđuje ono najfinije u njemu samom.
Tada oprosti. I zaboravi.
Nema oproštaja bez zaborava.
Umjesto da likuje: “Jesam li ti rekao?!”, on kaže: “Kako ti mogu pomoći?”.
Poželi li da nešto više ima, on zahvali na onome što već posjeduje, a vremenom uviđa da ono najvrjednije nije oko njega već u njemu samom.
I tad, usmjerivši pogled ka unutra, učinit će mu se da je ugledao svjetlosnu zraku nečega što bi mogao biti dobar čovjek.
I s još više elana nastavi da sa sebe zbacuje samar ispunjen mržnjom, ljubomorom, pohlepom, neznanjem…
Dobar čovjek se ne postaje činjenjem dobrog djela.
Dobar čovjek je najbolje djelo koje za života od sebe možemo napraviti.
