Ovo je priča iz sarajevske stvarnosti, ali može biti priča i iz bilo koje druge u kojoj dvojica najboljih prijatelja sagrade, jednu pokraj druge, dvije prekrasne obiteljske kuće, a onda vihor mržnje i rata nadvlada vjetar ljubavi i mira te njih dvojica s užasom konstatiraju kako su lijepe kuće sagradili upravo podno brdašca gdje se nalaze sumanuti razarači svega što se nađe na meti njihovih haubica iliti na meti njihove mržnje.

A Sarajlije k’o Sarajlije, ni kad im je najteže ne gube smisao za humor (u crnom se najlakše crna tuga topi), pa su, za trajanja najžešćeg bombardiranja s brda iznad grada, gotovo opklade uživo priređivali kada će dvije građevinske ljepotice u prah i pepeo.

Dvojica prijatelja su bili jako zabrinuti. Sastajali su se čas u podrumu jedne, čas u podrumu druge kuće gdje su se sa svojim obiteljima od ubojitih zrna sklanjali, sa zebnjom iščekujući kad će prva granata zaroktati na jednom od njihova dva krova.

A onda se strepnja kod jednog rasprsnula kao maslačak na vjetru – ni za najžešćeg granatiranja više sa svojom obitelji nije silazio u podrum, razbaškarivši se, pa i uz meze, u svom dnevnom boravku.

Prijatelj mu je pomislio da je poludio, što u onom paklu ne bi bilo ništa nenormalno. To je uvjerenje učvrstio kad ga je u zatišju bombardmana posjetio i vidio da je ovaj sve unutarnje zidove kuće oslikao nekakvim čudnim, raznobojnim točkicama, šarama i linijama.

A „poremećeni“ mu je, s osmijehom na usnama, objašnjavao:

— Vidiš, prijatelju moj, očajnički sam tražio izlaz iz ove situacije i konačno sam gapronašao listajući knjige koje govore o drevnoj tibetanskoj kulturi. A tamo je podrobno opisano kako stanovnici nekih podhimalajskih sela, koja su neposredno pod udarom promjenjive himalajske ćudi i nepredvidivih snježnih lavina, grade kuće – oni unutarnje zidove oslikavaju likovima životinja u koju će se kuća, prema prastarom vjerovanju, pretvoriti prije samog snježnog udara i tako izbjeći rušenje –naprosto će pobjeći s tog mjesta. Zidove najčešće iscrtavaju likovima ptica jer one najlakše umaknu, a ja sam za naše ratne prilike izabrao – leptira – sitnog, nevidljivog, dinamičnog. Dakle, ovo po zidovima u što bleneš su leptiri, i ova kuća je od sada zaštićena od bilo kakvih granata, jer i neprijatelju je jasno da ne treba trošiti municiju tamo gdje ništa ne može porušiti. Savjetujem i tebi da uradiš ovo isto.

„Totalno lud“, zaključio je drugi u sebi napuštajući ga.

Ali, događaji sljedećih dana dali su za pravo „ludome“ (kad im nismo dali imena neka budu Ludi i Sumnjičavi). Granate su počele u širokom luku obilaziti zdanje Ludoga, a padati sve bliže zdanju Sumnjičavoga, stoga Sumnjičavi, ne budi i ludo Sumnjičav, prione i sam oslikavanju unutarnjih zidova svoje kuće likovima leptira koji su se pokazali tako učinkovitima u tjeranju ratnih uroka.

Kad je završio pozove Ludoga (pametnoga zapravo) da pregleda učinjeno.

Ludi je dugo zurio u išarane zidove, sumnjičavo vrteći glavom:

–Ne valja, nedorađeno, površno, zapravo ni sam ne znam što si htio naslikati. Ovo pod hitno moraš popraviti ako ne želiš užareni malter kusati.

„Totalno ljubomoran“, zaključio je Sumnjičavi (odlikaš – u školi je i u likovnom uvijek prednjačio pred prijateljem).

No sumnje Ludoga glede ludosti Sumnjičavog su se sljedećeg dana potvrdile – jedna granata je direktno pogodila kuću Sumnjičavog i razorila je do temelja. Sreća da je Sumnjičavi još neko vrijeme bio sumnjičav pa se s obitelji sklanjao u podrum, stoga nitko od ukućana nije ozbiljnije stradao.

Ludi je dotrčao, bio je lud od bijesa:

–Znao sam, znao sam!! A lijepo sam ti govorio: Ne valja! Popravi! Ma nijedno leptirovo ticalo, nijednu leptirovu nogu ili njegovo krilo na tvom zidu nisam vidio! Ma ti si… ti si… sad mi je sinulo! Ti si, zapravo, nasvom zidu naslikao kornjaču! Da, kornjaču… I što si od nje onako teške i nepokretne drugo i mogao očekivati nego to da će privlačiti granate…

S bijesom je došao, s bijesom je i odjurio, ma ni utočište u svojoj kući svom nesretnom prijatelju ne ponudivši. “ Nek’ide na Galapagos kad je tako blesav!“ Nastavio se u svom nedodirljivom domu bahatiti, čak i prave gozbe priređivati (masno je naplaćivao svoj građevinski izum i sam se često pretvarajući u oslikavatelja zidova).

No, ono što nisu napravile velike i bučne granate, uradile su male, nevidljive, tihe bakterije. Teško se otrovao nekakvim pokvarenim mesom iz ćevapa, put do bolnice mu nisu mogli trasirati nikakvi leptiri štitonoše, pa je, bogme, ubrzo i umro.

Na njegovu sahranu je došao i Sumnjičavi i nad njegovom otvorenom rakom ovako s njim u sebi besjedio:

„Tebe od granata jesu štitili mali i neuhvatljivi leptiri, ali koliko leptiri žive? Mnogi samo jedan jedini dan. A moja kornjača na zidu na koju si se tako silno brecao, doduše, jest dovukla granatu, ali… nisi ti bio tako loš đak u našoj školi pa da ne bi zapamtio kako kornjače znaju i stotinu godina u svom životnom vijeku prevaliti. I lijepo sam ti govorio, zar se ne sjećaš? još dok smo svoje kuće gradili: Najbolje mjesto, najugodnije mjesto za čovjekovo stanovanje jest njegovo vlastito tijelo, a ne nekakve cigle i zidovi oko njega. A ti si savršeno znao (čak i s Tibetom se savjetujući) zaštititi te hladne, vanjske zidove, dok si se prema svojim pravim zidovima, zidovima gdje je malter krv, a opeka kost, odnosio gore nego bi se ove ubojice s brda odnosile prema Galapagosu da se do njega mogu dobaciti…

Prethodna objavaVIDEO DANA: Bebe kušaju limun po prvi put, ali u usporenom snimku!
Slijedeća objavaBorba s iluzijom
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.