Pošto više ne cijenimo religijsku svetost, ostala je još živa samo u zaljubljenosti, koju uzdižemo toliko visoko, da bi nakon toga o toj “svetoj” osobi govorili pogrdnim riječima, pogotovo kada osoba pokaže svoje mišljenje, a mali čovjek zazire od onoga tko misli. Kada ne uspijemo ostvariti spomenute želje, stvaramo u sebi frustraciju i uspoređujemo se s drugima na način da ogovaramo onoga tko je uspio u svojoj “svetosti”.
Ljudsko ponašanje određeno je time što traži u nečemu svetost. Katkada je to religijski fanatizam, ali i radikalni materijalizam koji je danas aktualan. Ljudi vole imati strukturu, jednu religiju, jednu državu, jednu medicinu, a ako ih ima više, ili više mišljenja, čovjek se raspada.
Zato se kaže da male zajednice žive sretnije jer one imaju svog vraga, mišljenje nije razvijeno, kako kaže C.G. Jung i žive u projekcijama. U malom mjestu, onaj tko je individualac ustvari je čudak ili luđak, oni imaju ime za sve što ne razumiju.
Kada imate zajednicu koja misli, to je komplicirano, zato se država trudi sve pojednostaviti i prilagoditi “malom čovjeku”, on je ionako tijesto kojeg ona dobro oblikuje, dok onog tko misli… taj je uvijek bio problem za društvo. Sveti čovjek ustvari je onaj koji razumije stvarnost, no, to je stadij koji tek moramo doseći.
Kada promatramo svetost ili raniji mit herojstva kojeg smo preobrazili u svetost, to je čovjekova težnja da nešto obožava. Pošto više ne cijenimo religijsku svetost, ostala je još živa samo u zaljubljenosti, uzdižemo je toliko visoko, a nakon toga o toj svetoj osobi govorimo pogrdnim riječima pogotovo kada osoba pokaže svoje mišljenje, a mali čovjek zazire od onoga tko misli.
Tada se, recimo u vezi partneru zaprijeti prekidom, a daljnji scenarij već znate. Nastaje precjenjivanje, primjerice, partnera, djeteta, važnosti novca, uspjeha. Kada ne uspijemo ostvariti spomenute želje, stvaramo u sebi frustraciju i uspoređujemo se s drugima na način da ogovaramo onoga tko je uspio u svojoj svetosti.
Što je razočarenje dublje, jače su i posljedice koje se pretvaraju u opsesivno kompluzivni poremećaj. To su ustvari obuzetosti u obliku ponavljajućih misli o imaginarnoj zarazi ili ponavljajuće sumnje, te agresivni poticaji. Momentalno živimo u opsesivnoj kompluzivnoj medijskoj stvarnosti gdje se nameću misli o zarazi.
Činjenica jest da ljudi često prelaze na drugu stranu opsesije u blažem obliku, poput sadašnje situacije s kojom smo suočeni. Nesvjesno je poznato po tome da u svijest ubacuje razne zaraze i opsesije, jer istodobno svijest pokušava odbaciti nesvjesno svim silama. Tako nesvjesno stvara mnoge probleme parovima u odnosu jer parovi žele zadržati statično stanje poznatog i ne razvijati se, biti zaljubljeni u same sebe.
Parovi na početku veze ne vide niti da su zaljubljeni u sebe kao ni strah od raspada te slike. Na taj način parovi žele ostati u svojoj iluziji kako ne bi otkrili ono što žele i što je željeno. Zamislite sliku u kojoj zaljubljeni otkrivaju stvarne namjere i želje drugom, od te spoznaje čovjek je podigao velike bedeme hedonizma kako parovi ne bi mogli razgovarati i upoznati sebe.
No taj san je priroda osujetila i malobrojne parove okrenula rastu, a velik broj onih koji to ne žele, usmjerila na gore spomenutu jednodimenzionalnu zajednicu koja ima odgovor i neprijatelja za sve.
Odnosi su transformacija želja i zato je ljubav za one koji se žele učiti umijeću voljenja tj. upoznavanja sebe.
Nikola Žuvela, http://vedski-jyotish.net/
86 NIKOLA ŽUVELA
Knjige autora: Nikola Žuvela
