Tek kada osjeti bol do te mjere da mu ona postane neizdrživa, čovjek je prisiljen početi se mijenjati. Tek kada mu bol (fizička ili psihička) onemogući da i dalje živi po autopilotu u kojemu je njegovo djelovanje bilo lišeno vlastitog emocionalnog prepoznavanja i proživljavanja nekog događaja, situacije ili odnosa, čovjek je spreman početi buditi se i zapitati se: „Tko sam ja zapravo? Sviđa li mi se taj kojega vidim u odrazu ogledala svoga života?“. Tek tada čovjek je spreman početi se vraćati izvornome sebi jer shvaća da ga svaki pokušaj bijega od vlastite boli vodi do još više boli.
Budi dobar i poslušan! (Jer samo tako ćeš biti prihvaćen.) Nemoj plakati! (Jer plakanje je za slabiće.) Osmjehuj se i kimaj glavom i ako ti nije smiješno i ne slažeš se! (Jer moraš misliti i ponašati se kao većina sviđalo ti se to ili ne.)
Djeca u koju su odmalena kroz imperative poput ovih usađivani programi da nemaju pravo biti to što jesu i izražavati to kako se osjećaju ako to ujedno nije u skladu s očekivanjima okoline i sustavom pravila zajednice utemeljenom na načelu „to se tako radi već sto godina i čemu sada preispitivanja i protivljenja“ izrastaju u ljude bez vlastitog identiteta, u bića koja su odrasla fizički i mentalno, ali je njihovo emocionalno tijelo ostalo zarobljeno u onom malom dječjem biću.
Kako je takvim ljudima od najranijeg djetinjstva bilo uskraćeno izražavati svoje emocije i tako se povezivati sa svojim pravim ja (koje jednostavno „zna“ što je najbolje za svakoga od nas), oni nemaju emocionalnog kapaciteta suočiti se sa životom. Jer ne poznaju sebe. Jer ne znaju što žele niti kako se osjećaju. Zato što ni od kada nisu bili svoji, već… tko zna čiji.
Ponavljajuća, tek naizgled nova, a u suštini ista, iskustva boli iz odnosa s drugim ljudima i životnih situacija koje svojom formom jesu nove, ali su po svom sadržaju već tko zna koliko puta proživljene, tijekom vremena u takvim ljudima stvaraju grč u kojemu se skupljaju sve njihove neiskazane i neproživljene emocije.
I kao što je kod svakog aktivnog vulkana samo pitanje vremena kada će oživjeti te gdje će, koliko i na čiju štetu izručiti svoje vatrene energije, tako je i kod čovjeka čije je emocionalno tijelo čitavog života bilo zarobljeno u grču straha od samoizražavanja samo pitanje trenutka kada će se, s kakvim i kolikim posljedicama za njegovo zdravlje (i život) ono probuditi i glasno povikati: „Više ne želim biti nevidljivo! Ja samo želim biti to što jesam! Ja samo želim da me se vidi, čuje, primijeti! Ja sam želim izaći van iz ovog grča!“
Nerijetko je bolest (mentalna, tjelesna ili oboje) ta kroz koju tijelo progovara sve ono što um ne može ili ne želi prepoznati. Iako za ljude koji su do tada pretežno živjeli u/po tuđim programima i uvjerenjima to na prvi pogled može biti teško za prihvatiti, bolest je blagoslov.
„Sposobnost da osjetimo vlastitu bol povezana je s našim najboljim nadama za ozdravljenje, dostojanstvo i ljubav.“ – Gabor Maté
Tek kada osjeti bol do te mjere da mu ona postane neizdrživa, čovjek je prisiljen početi se mijenjati. Tek kada mu bol (fizička ili psihička) onemogući da i dalje živi po autopilotu u kojemu je njegovo djelovanje bilo lišeno vlastitog emocionalnog prepoznavanja i proživljavanja nekog događaja, situacije ili odnosa, čovjek je spreman početi buditi se i zapitati se: „Tko sam ja zapravo? Sviđa li mi se taj kojega vidim u odrazu ogledala svoga života?“ Tek tada čovjek je spreman početi se vraćati izvornome sebi jer shvaća da ga svaki pokušaj bijega od vlastite boli vodi do još više boli.
A bolest… ona je, poput one vulkanske lave koja je nekontrolirano počela izvirati van, tek posljedica mnogo dubljeg uzroka – negiranja vlastitih emocija, koje su jedini i pravi putokazi puta kojim naša duša teži ići.
„Neke bitne istine života spoznaju se tek u bolesti. Zato je bolest dar.“ – Tomislav Ivančić
Jednom kada spozna i prihvati tu bolnu, ali potrebnu istinu i započne put vlastitog iscjeljivanja, čovjek je u mogućnosti ponovno otkriti ono svoje emocionalno tijelo koje je ostalo zgrčeno u njegovom dječjem biću. U mogućnosti je otvoriti vrata svom unutarnjem djetetu i dopustiti mu da izađe u svijet i da… samo bude to što jest. U mogućnosti je samoga sebe iscijeliti, tj. iskorijeniti onaj izvorni, temeljni uzrok svoje izvanjski vidljive boli/bolesti.
Liječnik, kirurg primjerice, može otkloniti tumorom zahvaćeni organ i time posljedicu tek mnogo dubljeg uzroka bolesti, ali jedino je čovjek o čijem je organu riječ taj koji može iscijeliti korijen tumora i tako se zaista, u potpunosti izliječiti. Zašto? I kako?
Zato što samo on ima ključeve za otvaranje i njegovanje vlastitog unutarnjeg djeteta i dopuštanje svom emocionalnom tijelu da se izrazi. Zato što su samo njemu poznati i dostupni zapisi njegovih emocija na njegovom tijelu.
Kada jednom dopre do njih, tada, ne samo da će se izliječiti u onom smislu u kojemu to podrazumijeva konvencionalna medicina, nego će se i iscijeliti u smislu ponovnog vraćanja središtu svoga bića i zaljubljivanja u božansku iskru koja tinja u svakome od nas.
