Možda se jednom vratiš tamo odakle si davno otišao… 

Možda te život jednom nanese na staro zgarište. Odakle si davno otišao…
Pa zastaneš i zagledaš se u pepeo… A sjećanja te odnesu tamo negdje natrag…

I možda ti dođe da štapom malo razgrneš… Kao da prebireš po nekim prošlim vremenima…

I tko zna…
Možda uočiš tamo negdje unutra neku malu iskru što još uvijek tinja.

Tko zna… Možda…

Pa te iznenadi što se nije ugasila svo ovo vrijeme. Što je preživjela sve te nedaće…
I nije nestala u buktinji prošlosti.

Pa se nekako melankolično zagledaš u nju… I zamisliš…
Kako li je prošla sve ovo? Što ti želi reći?
Što još tu gori za tebe iako si davno otišao?

I možda ti dođe da joj daš malo snage.
Puhneš i staviš pokoju grančicu da je razbuktaš… Pa da se izdigne kao i ti iz pepela… U kojem je izgorilo i nestalo sve što nije valjalo.

Jer možda je to jedan dio tebe koji si davno izgubio. I sada se ponovo stapate u jedno…
Dio ogoljen do srži, komadić koji je čekao da se vratiš…
I da se konačno spojite u cjelinu.

Tko zna… Možda…

Ili će se ipak desiti nešto skroz suprotno.
Pa će je ovako ogoljenu… vjetar koji zapuše začas ugasiti… I onda će nestati jednom zauvijek.
Za sva vremena spaliti zadnje niti povezanosti…

Možda… Tko zna.

Tko zna…

Ali što god da se dogodilo, znaj, biti će baš onako kako treba biti… Kako je najbolje za tebe.

Zato se samo prepusti. Pusti neka se dogodi. Ne opiri se…

Samo ostani prisutan.
Budan.
I uhvati poruku iz svega toga…

Pa osvijesti iznad svega…

~ Nisi se bez razloga vratio… ~

Iva Bradarić 
suncanastrana.wordpress.com
Facebook – Sunčana strana života