To što imamo nadilazi jezik. Između nas, čak i tišina je izvanredna. Čak i tišina govori.
„Ljudi misle da je srodna duša netko tko nam savršeno odgovara i to je ono što svi žele. Ali prava je srodna duša ogledalo, osoba koja vam pokazuje sve što vas sputava, osoba koja dozvoljava da primijetite samog sebe kako biste mogli promijeniti vlastiti život.“ – Elizabeth Gilbert
Bez obzira na to koliko se trudili, ne postoji način da prekinete sa svojom srodnom dušom. Sve se događa u tren oka, na jedan običan dan a da nismo bili u potpunosti svjesni da taj dan dolazi i zapravo mijenja cijeli tijek naših života.
U jednom trenutku živjeli smo običnim životom, a on se već u sljedećem okrenuo naglavačke od naleta energije, promjene u vibraciji, od susreta sa srodnom dušom.
Možda smo nabasali na tu osobu jednog kišnog dana kraj cafe bara ili nam se možda auto pokvario i ona je došla da nam pomogne. Ili možda smo samo odjednom otvorili oči i vidjeli nekoga koga već dugo poznajemo u potpuno novom svjetlu.
Nevažno je na koji se to način zapravo dogodilo, međutim, važno je da je ta osoba došla u naše živote. Pojavila se odjednom i sve je bilo isto, a istovremeno i promijenjeno.
Ta nas je osoba privukla kao moljca plamen, nije bilo važno zašto, nije bilo važno je li postojala prepreka, sve što smo znali jest da smo morali biti u blizini te osobe – te duše koja nekako razgovara s našom dušom na drugačiji način od bilo koga drugog.
Tako smo pali ili se sudarili, kao tisuću zvijezda padalica, osjetili smo tu vezu, cjelovitost koja dolazi od ujedinjenja s dušom s kojom smo dijelili mnoge živote.
Osjetili smo vezu naših usklađenih misli, dubinu naših emocija, visinu naše duhovnosti. Nikad nije bilo upitno želimo li biti zajedno. Ipak, kao što često naučimo s godinama, ljubav nikad nije tako jednostavna i ne završimo uvijek sa srodnom dušom.
Tako smo se borili protiv te povezanosti, borili smo se i zakopali je. Razdvojili smo se ili nas je možda naša srodna duša napustila, ostavljajući nas pod ponoćnim mjesecom dok su pahulje padale po nama.
No, nije ni važno tko je otišao jer oboje smo osjetili rez na našim dušama – dušama koje su u jednom trenutku bile savršeno usklađene. I onda smo postali zaokupljeni našim životima.
Pronašli smo sreću u svakodnevnim trenucima koji su doveli ljubav u naša srca, ali bez obzira na to koliko smo bili zauzeti ili koliko smo bili rastreseni, bio je potreban samo trenutak da umirimo svoj um i shvatimo da još uvijek možemo osjetiti svoju srodnu dušu.
Ona se još uvijek zadržavala na zadimljenim rubovima naše svijesti, s onom primamljivom vezom koja, koliko god bila teška, nikada se nije činila pogrešnom. To je bio plamen vatre za koji nikada nismo očekivali da će nastaviti gorjeti.
A jednostavno je uvijek bio tamo.
Nije važno kamo smo putovali, koga smo još voljeli ili kome smo dopustili da nas voli – ta je srodna duša i dalje bila tamo. Njen dodir stvara plamen na našoj koži, njene usne ostavljaju žig na našoj duši.
Naše duše ostavile su trag jedna na drugoj i nikada nije postojala opcija da se vratimo natrag, da se pretvaramo kao da ništa od toga nije ni postojalo.
I tako smo se spajali i razdvajali češće od Mjesečevih faza, iako jednako blistavo.
Stvorili smo ljubav i pobjegli; podijelili smo svoje tajne, a potom se pretvarali kako nije bilo ništa posebno u načinu na koji smo razgovarali. Smijali smo se, a onda smo odlučili sve zaboraviti.
A čak i nakon toliko vremena sve rane koje još trebaju zacijeliti još uvijek nisu učinile svoje – nismo otkrili svrhu zbog koje je naša srodna duša stigla u naš život.
Dakle, iako smo naveli sve razloge zašto ne bismo trebali voljeti, mi i dalje volimo. Iznova i iznova. Unatoč iluziji vremena i propasti vlastite ljudskosti, još smo uvijek privučeni našom srodnom dušom, onom koja se pojavila u našem životu i promijenila sve.
Možda ćemo napokon odustati od pokušaja da se odvojimo.
Možda ćemo se predati toj povezanosti koju nikada nismo bili u stanju definirati i dati joj ime, možda ćemo jednostavno samo prihvatiti tu ljubav kao ono što ona jest – dar i dio naše božanske svrhe.
Jer stvarnost je ovo: bez obzira na to koliko se trudili, mi jednostavno ne možemo prekinuti s našom srodnom dušom.
„Srodna je duša netko tko ima brave koje odgovaraju našim ključevima, a i ključeve koji odgovaraju našim bravama. Kada se osjećamo dovoljno sigurnim da otvorimo brave, možemo biti u potpunosti baš ono što jesmo. Možemo biti voljeni zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga što glumimo. Svaki otkriva onaj najbolji dio drugog. Makar sve drugo išlo naopako oko nas, s tom smo osobom sigurni u svom vlastitom raju.” – Richard Bach
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
Lektorirala: Ana Čolić
Magistra engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti, stalni sudski tumač za engleski i njemački jezik
excella.hr
