Neki dan me nazvala prijateljica da bi mi rekla da ju je prvi put u životu posao potpuno izbacio iz takta. Bila je jedna od onih koje su uvijek pronalazile pozitivu u stvarima u kojima je ta ista pozitiva mnogima oko nje bila potpuno nevidljiva.
Zapravo, kada malo bolje razmislim, bila je jedna od rijetkih pozitivki takve vrste u mojoj okolini i iz tog razloga mi je toga dana zvučala potpuno neobično. I nije se tu radilo o nekoj izdvojenoj gluposti oko koje se toga dana iznervirala, već je to bio komplet koji joj se nakon vremena i vremena odgađanja odjednom i neočekivano, kako to već i inače biva, prevalio preko glave.
Spustila sam glavu i sebi u bradu rekla: Another one bites a dust i krenula dalje.
Izgubivši i tu jedinu pozitivku na fronti, sve mi se više čini da su jedini koji su preostali oni koji uporno tvrde da ih nije briga. Znate ono, naprave što moraju i idu dalje. Dođu kao pripadnici neke prosvijetljene mase koji se više ne živciraju oko ničega, odrade što moraju, zatvore za sobom vrata, a s tim istim vratima i svaku pomisao na ono što je iza njih ostalo.
U većini slučajeva, ljudi koji u nekom trenutku zaključe da se oko nečega više nema smisla truditi i u nešto davati, zakorače u novu eru. Iz one u kojoj su se previše oko svega nervirali, previše davali, a premalo primali, zakorače u eru naziva: nije me više briga.
I sve bi bilo u redu kada bi taj nije me više briga imao djelotvoran učinak kao što mi želimo misliti da ima. Kada bi to zaista bio siguran bedem zahvaljujući kojem nas više nitko ne može izbaciti iz takta i povrijediti, bedem koji nas čuva od utjecaja okoline koja nas je predugo cijedila,a tako malo dala zauzvrat.
Prava istina je da je taj nije me više briga došao isključivo kao posljedica toga što smo mislili da više nemamo izbora pa smo zaključili da je najbolje rješenje povući iz ringa svoj mozak, emocije i angažman, kako i ono malo što je od njih ostalo ne bi završilo na podu, nokautirano u dijelovima. Kako na svojim poslovima, kako u svojim odnosima, kako na bilo kojem planu na kojem djelujemo.
Nije me više briga široko je rasprostranjena bolest današnjice. Od nje boluju ljudi na svojim radnim mjestima kao i oni u privatnim i društvenim odnosima. Bolest je zahvatila i odnos prema državi u kojoj živimo, a posljedično i naš odnos prema samoostvarenju i vlastitim ciljevima.
Ono što se zapravo u mnogima potkrada kao bolest, krivo se tumači kao lijek imena nije me više briga. Lažni lijek koji u nama ostavlja dugotrajne i štetne posljedice.
Zašto bismo se više trudili kad od tog truda nema nikakve koristi? Ne uspijeva.
Kao da će nas ta nebriga spasiti od života jer smo mu pokazali da nas ne može dotući i okrenuli mu leđa prestajući se truditi njemu u inat, jer nam ništa nije dao zauzvrat.
Pravit ćemo se da nas nije briga za posao, za ljubav, za vlastitu sreću, jer trudili smo se i previše, a sav taj trud kao da je bio uzalud. Kad smo se popeli na sam vrh te ljestvice truda i u tom trenutku shvatili da se bolje i pametnije prestati toliko davati, jer nećemo dovijeka izigravati budalu koja zauzvrat od dobiva odbačene mrvice sa stola, potegnuli smo ručku padobrana i bezbrižno se bacili u prostor životarenja u kojem lebdimo na nekoj čudnoj frekvenciji čuvajući se od štetnog i opasnog utjecaja okoline. Odrađujemo život lijevom rukom i izgledamo si jako pametni i prosvijetljeni.
Ipak, opasniji od davanja koje naizgled ništa nije dalo zauzvrat jest upravo stav da nas nije briga.
Jer, briga nas je.
Nije prirodno da nas nije briga, kao što ni nije prirodno da preživljavamo, već da živimo. Ali, izabrali smo da nas ne bude briga, jer se to činilo kao najoptimalnije rješenje.
I što se zapravo dogodilo?
Naša okolina nije nestala, a taj nije me briga postao je naš tihi ubojica. Poput šećerne bolesti i visokog krvnog tlaka koje predosjećaš, ali se praviš da ih nemaš, pa konzumiraš šećer iako ta bolest koja ga ne podnaša čuči negdje duboko u tebi.
Samim time što smo odabrali da nas nije briga, naša okolina i sve što nas je smetalo i tištilo nije nestalo. Tu je. Stalno je tu. Konzumiramo je konstantno, baš poput kolača koji jedemo zanemarujući činjenicu da ne bi smjeli. I dalje konzumiramo sve što nam šteti živeći u zabludi da smo samim time što smo jednom odlučili reći da nas nije briga zaustavili svaki loš utjecaj na nas.
Istina je ipak nešto sasvim drugo.
Kada smo rekli da nas nije briga, prestali smo živjeti. Kada prestanemo davati, prestajemo rasti. U trenutku u kojem odustajemo, a da nismo ni pokušali pogled uputiti u drugom smjeru, počinjemo obolijevati od opasne bolesti. One koja nas stavlja na aparate za preživljavanje.
U redu je odustati u trenutku u kojem vidimo da od našeg truda nema ploda, ali činjenica je da u tom trenutku zapravo odustajemo od samo jedne staze, od samo jednog krivog čovjeka, od samo jednog neostvarenog cilja.
Umjesto da samovoljno pristanemo biti dio nije me više briga epidemije, sve ono što nas je nagnalo da odustanemo zapravo bi trebalo shvatiti kao poziv. Kao opomenu. Kao podsjetnik. Kao pokazatelj.
Ona opomena koja će nam, budemo li to htjeli, ukazati da u životu postoji i ono drugačije i bolje. Da ovo za što smo se toliko dugo držali nije jedina mogućnost i šansa koja u našem životu postoji, već naprotiv, samo jedna od mnogobrojnih. Samim time što smo živjeli u uvjerenju da je jedina, dokaz je da ju je u nama održavao strah zbog kojeg smo se za nju tako grčevito držali. Odnosilo se to na posao, partnerski odnos ili nešto treće.
Trenutak u kojem osjećamo da od nečega odustajemo trenutak je poziva iz naše unutrašnjosti. Trenutak je promjena smjera. Trenutak iskustva koje je reklo da se bez straha i krivih razloga zapitamo što nas pokreće, što istinski želimo i očekujemo, gdje se nalazi naše mjesto pod suncem? Takozvani wake up call.
Widget not in any sidebars
Odustanite od stava nije me više briga i pokušaja da njime kaznite svoju okolinu, jer na kraju ćete kazniti jedino sebe.
Trenutak u kojem tog nije me više briga zamijenimo prvim korakom novog početka bit će trenutak u kojem počinjemo živjeti.
Na novom poslu.
U novoj ideji.
U novom snu.
U novoj ljubavi.
U novom prijateljstvu.
Tamo gdje želimo.
Tamo gdje više nikad nećemo reći da nas nije briga.
To je mjesto koje moramo tražiti.
To je mjesto koje moramo pronaći.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
