Ljubav je ponekad pogled na nečije krvgave ruke. I nečiji isprekidan dah. I rupa u životu, bog zna kakva. Često napunjena željama, ponekad strahovima, nerijetko izmaštana. Uvijek drugačija.
Ljubav ti je kao zvijezde na nebu, pahulje, dlanovi rasuti širom svijeta, kao plodovi utrobe školjke bisernice – nikada nećeš naći dvije iste.
Ne znam zašto se trudiš, jer zaludan je posao misliti o ljubavi kao o nečemu što znaš. To što ti znaš, to je tvoje poznanstvo.
Jer ne znaš ti, ti koji vjeruješ da je svaka ljubav kao jaje jajetu, kao preslikač Frida Kahlo za još jednu pamučnu bijelu majicu, ne, ne znaš ti koliko ona može imati različitih lica i naličja, koliko slojeva i neslućenih dubina i visina.
Zato, ne mjeri je svojim aršinima, svojim zarđalim mjeračima, svojim dahom, onim rijetkim ili malo češćim preskocima srca pa i ugušenjima raznim.
Ljubav ti nekad ima kvrgave ruke. Ponekad je to nečiji duboki podočnjak, crn, taman, upozoravajući. Zna ti ljubav biti i krivonogo stvorenje i ono koje ima loš dah ili ne baš tako bujnu kosu. Vjeruješ li u to?!
Ima ti ljubav običaj biti i naoko isprazna, dosadna, nemaštovita, a zapravo tamo negdje, pod svojim skutima, čuva najnježnije riječi, natopliji šapat i najuvjerljivije „Sve će biti u redu“. Zna biti i kao otpalo dugme s kaputa, koje nosiš u džepu. Ili, možda, udubljen trosjed od nekakvih nježnosti.
Ima ti ljubav često i rupu na cipeli i rupu u zubu. Jer i rupe su za voljenje. Zna, lopuža, biti nepredvidiva pa ti iskoči kad se najmanje nadaš, a zna to vrlo dobro raditi čak i kad pomisliš da su joj noge toliko klecave da ni poskočiti više ne može.
A onda ti srce prodrma toliko jako da se posramiš svoje mudrolije kako je previše stara i umorna.
Ljubav ti ne samo što zna, već što i može biti uokvirena pa se i sam zapitaš u koji okvir sad staje. A baš ti je ona takva da staje zapravo u svaki, jer njoj okviri i nisu potrebni; ona je sama po sebi i sama za sebe umjetnost. Al ne shvaćaju umjetninu svi ni podjednako ni dovoljno, zar ne?!
Nekad ti je ljubav kao, recimo, treća krivina na nekom putu. Ili pogled koji završava baš na tom drvetu. Pa iako se sad može činiti kao da joj tako postoje granice, to ni najmanje nije točno – jer i krivinu i drvo možeš gledati iz nebrojeno mnogo kutova.
Imat će običaj da ti kažu što je ljubav i kakva ona treba biti. Ne samo da će imati običaj, već će i ustrajavati u tom svom uvjerenju da se nisi, može biti, uklopio. Kao da si ti tijesto za kalup novogodišnjeg kolačića. I kao da svaka ljubav ima baš taj oblik, ukrasnog drvceta ili drvenog konjića koji u čas posla može zanesen premetnuti se na glavu.
Al’ ljubav ti ponekad ima kvrgave ruke. I udubljenje u federima. I napukli okvir na slici. I svašta nešto. Samo nemoj da te uvjere kako sve to ljubav nije.
Ponekad je recimo, kao, prozor. Tek uglavljen, a okolo neka masa o kojoj pojma nemaš. Vidiš samo i znaš da odatle dopire svjetlost i da si se lijepo uklopio u nju. Baš ti takav uokviren.
Znaš, ponekad će te htjeti uvjeriti da ti zapravo o ljubavi pojma nemaš. A ne znaju koliko su zapravo i sami bez nje. I zato će željeti da ti je poture kao nešto neprimjereno, a ne znaju koliko ona nježnosti ima. I koliko svjetla kroz neke prozore ući može.
Često će ti reći da ne treba tako, jer su i sami zaboravili kako je to. I da u stvari ne treba nikako, jer u tome ona i jest drugačija od svih i drugačija za sve – nema tu trebanja. Ljubav ti ne može biti ugušenje, već samo ptica koja ne poznaje kavez.
Jer, ljubav ti često ima rupu na cipeli i rupu u zubu. Često ima i rupu na srcu. I zna mnogo dobro da je pravi. Al’ svako je srce drugačije pa je i svaka srcasta rupa samo svoja. Jer i rupe su za voljenje, a i kroz onu na srcu teče život.
Znaš, ponekad će poželjeti da te uvjere da ti o ljubavi pojma nemaš. I da te oni vole pa to sve tako rade. Ali…
Ljubav je ponekad pogled na nečije krvgave ruke. I nečiji isprekidan dah. I rupa u životu, bog zna kakva. Često napunjena željama, ponekad strahovima, nerijetko izmaštana. Uvijek drugačija.
Sve te nesavršenosti su savršene u svojoj različitosti. Ni svaki prozor nije isti. Ni svjetlost koja kroz njih dopire. Nekoga će zaslijepiti, nekome godi za reumu. Nekome je mrak. A neki je i ne vide.
Ljubav stvarno zna svašta biti. I svakako izgledati. I ne izgledati. I napraviti od svega čuda svakojaka.
Al’ samo kad je ljubav. Esencija. Svoja. Samo svoja. Jer, nikada nećeš naći dvije iste.
Jelena Pralica/lolamagazin
