Svatko traži sreću. Prava sreća je posljedica unutarnjeg ispunjenja. Kroz stoljeća, iskreni ljudi su se okrećali duhovnom životu kako bi pronašli višu kvalitetu života. Tendencija današnjeg svijeta je postati zarobljen u životu koje je opsjednuto kvantitativnim, umjesto kvalitativnim vrijednostima. Ova sklonost može zarobiti um beskrajnim površnostima. U današnje vrijeme stres i tjeskoba su dio dnevne stvarnosti, a čak i oni koji su ‘uspješni’ postaju zarobljenici vlastitog ‘uspjeha’.
Što više imamo, potrebno je više rada da to održimo, a sve je više ljudi koji nam to pokušavaju oduzeti. To je poput plivanja uzvodno u rijeci natjecanja.
Prava mudrost je izgraditi svoj život na jakim temeljima. Ovaj svijet u kojem živimo je mjesto dualnosti i nitko, bez obzira na poziciju u kojoj može biti, ne može pobjeći od tih dualnosti. Tu su uspjeh – neuspjeh, čast – nečast, užitak – bol, sreća – tjeskoba, pobjeda – poraz, itd. Ako izgradimo snažne unutarnje temelje u životu, tada sve što dolazi u naše živote – usponi, padovi, nagrade i kušnje su prilike za stjecanje iskustva i za rast. U svakoj situaciji koja nam dođe u životu možemo produbiti svoju ljubav. Mi vidimo svijet oko sebe u skladu s našim jedinstvenim stanjem svijesti. Istinski uspješna osoba je ona koja vidi pozitivnu priliku u svakoj životnoj situaciji. Čak i u najmračnijim tragedijama i traumama, mora postojati nešto što možemo naučiti, neka mudrost, neki rast, neka prilika.
Dijamant nije ništa drugo do običan komad ugljena, koji je uz pomoć mudrosti prirode pod ekstremnim pritiskom pretvoren u najdragocjeniji dragulj. Pritisak nas može stvoriti i pritisak nas može slomiti. Tragedija nas može stvoriti ili nas može slomiti. Čak nas i uspjeh, čast i slavljenje može stvoriti ili slomiti. Da bi se dogodila pozitivna transformacija potrebni su čvrsti temelji. Trebali bismo obavljati svoje dužnosti s punom snagom, odlučnošću i entuzijazmom i ne biti vezan za rezultate našeg djelovanja. Sretan, svjestan i ispunjen život od nas zahtijeva da naučimo umijeće kontrole uma, a ne da mu dozvolimo da on kontrolira nas.
Nema veće potrebe društva od one da ljudi, a posebice oni koji su vođe na bilo kojoj razini, postanu uzoriti primjeri transformacije pohlepe u velikodušnost, zavisti u uvažavanje drugih, arogancije u poniznost, sebičnih strasti u nesebičnu ljubav, služenje i suosjećanje prema drugima, transformacije očaja u nadu te da razviju sposobnost viđenja prilika u svemu što nam u životu dolazi.
