Napisala: Tatjana Pavlic Blažon,
Transformation Healing by Tatjana: Transformation Healing by Tatjana – Početna | Facebook
Studio Hara – Početna | Facebook
„Mama, dosadna si!” govori mi moja kćer.
Gledam je ispod oka i iako nastojim tolerirati to što je ona tek propupala mala žena, tinejdžerica, i često kroz svoja usta prevaljuje raznorazne zbunjujuće, neurotične ili netrpeljive izjave, nije mi nimalo drago i prostrjeljujem je pogledom.
„Ma ne mama, zaista si, zaista dosadna.”
Ne trpi mi se više.
„Ma ne znam o čemu pričaš?!” Uzimam u ruke mobitel i šaljem joj poruku, umjesto da krenem voditi zaista dosadan monolog kako je to moja uloga, kako sam slučajno ja ta koja je njezin roditelj i jedina kojoj bi uloga trebala biti da joj kaže kada smatra da je na mjestu nešto za reći ili čak jedan od onih govora kako je njoj divno u životu jer se za sve pobrinu drugi, a njezine su obaveze minimalne i vidjet će ona kada odraste, kada će morati zarađivati za život.
Ona automatski uzima svoj mobitel u ruke i čita moju pristiglu poruku te diže glavu i zbunjeno me gleda.
Znala sam da će prije pročitati što piše u poruci nego me saslušati.
„Ja sam sveta, ja sam divlja.” čita zbunjeno. „Što ti sad to znači?”
„Baš to što si pročitala. Ja sam sveta i ja sam divlja.” gledam je i moje oči sijevaju. „Nisam ti ja tamo neka dosadna mama! Previše sam svega prošla da bih bila dosadna.”
„Pa da, a što bi to bilo?”
„Plesala sam s vukovima.” kažem držeći najozbiljniji izraz lica.
„S vukovima!? Je li to uopće moguće?”
„Kako ne!? Bila sam među Indijancima. Obojala sam svoje tijelo bojama koje su bile prirodni pigmenti izmiješani sa zemljom. I onda sam se povezala s majkom Zemljom i zajedno s vukovima zavijala na mjesec.”
Moja kćer me gleda kao da mi nije dobro.
„S vukovima? Pa zar vukovi ne napadaju ljude?”
„Ne nužno, čak su vrlo ugodno društvo, za razliku od mnogih ljudi.”
„Vukovi?”
„Da, a i polarni medvjedi također.”
„Što oni imaju veze s time?” pita me, frkčući nosom.
„Pa jednom sam među Eskimima sudjelovala u šamanskom obredu zajedno s polarnim medvjedima u kojem smo na ljetni solsticij dočekivali polarni dan. Zaista, nešto posebno, i medvjedi su se veselili dočekati sunce! A jednom prilikom sam plivala zajedno s kitovima, orkama. Znaš da kada zaroniš, njihovo glasanje zvuči poput glazbe?”
„Nisu orke kitovi ubojice?”
„Ne, ne, to je čista zabluda, oni su visoko inteligentna i socijalna bića.”
„Čini se da si se samo družila s nekim životinjama.”
„Pa nisam samo sa životinjama. Kada sam živjela u Andama, učila sam tajne biljaka, tako da sam se više družila s biljnim svijetom. Samo sam ponekad sviješću letjela zajedno s kondorima.”
Izraz lica moje kćeri pretvorio se u nešto što bih protumačila kao: „Je li ta moja mama normalna?!”
„Da, i kada sam živjela u Indiji isto sam znala mnogo o biljkama, čak sam naukovala u pravljenju napitka besmrtnosti, amrite.”
Iako joj se činilo da govorim besmislice, još uvijek nije odustala od ovog razgovora sa mnom, pa me upitala: „Zvuči kao da si se bavila nekakvom magijom?”
„Pa ne posve, prije bih rekla da je to alkemija. Magijom sam se bavila u drevnom Rimskom carstvu i kada sam živjela među druidima u današnjoj Francuskoj.”
„Pa kakvom magijom si se bavila u Rimu?”
„Ne znam smijem li pričati o tome, ali uz pomoć magije smo stvarali zaštitu za Rimsko carstvo. To je bio jedan od dodatnih razloga zašto je bilo nepobjedivo.”
„Ma, ne vjerujem ti. Dosadna si. Nisi čak ni putovala mnogo.”
„Jesam, jesam, čak sam karavanom proputovala cijeli Orijent i posjetila Tibet, a kada mi je bilo dosta putovanja, nastanila sam se u nekadašnjoj Palmiri. Taj grad nažalost više ne postoji, a bio je nešto posebno. Postojala je čak i uzrečica: Nisi putovao ako bar jednom nisi posjetio Palmiru. A tek njezino kazalište, bio je to pravi antički amfiteatar! Sigurno je mogao primiti nekih tri tisuće gledatelja.”
„Ma da, sad ćeš mi reći da si tamo gledala grčke tragedije!”
„Pa bilo je svakojakih izvedbi. Ali više mi je pri srcu ostao Marijinski teatar u nekadašnjem Petrogradu. Na njegovoj pozornici sam i ja nastupala, sa svojom baletnom skupinom.”
„Ti si nastupala?”
„Pa da, kao balerina. A kako drukčije? Dobro, ponekad bih bila i u publici. Kao gledatelj sam prisustvovala na praizvedbi Orašara.”
„Ne mogu te zamisliti kao balerinu.”
„Ne budi smiješna, zar ne vidiš moje graciozne pokrete?” Ustajem kako bih joj pokazala jedan maleni plie a zatim allonge ispruživši i ruke u stranu. Ne izgleda baš uvjereno. „Uplašila bih se na audiciji da si mi ti u komisiji.”
„Svakako, ima da se me se plašiš, ali ne, nekako te ne mogu smjestiti u baletnu suknjicu.”
„Možda me možeš zamisliti u jednom kineskom hanfu načinjenom od najljepše svile?”
„Što? Kimonu?”
„Ne, hanfu. Kimono je japanski.”
„I s rubinima. Oko vrata i u kosi!”
„Ma daaaj!”
„Ma, da, zaista! I umjela sam razgovarati sa zmajevima.”
„Pa zašto sada ne pričaš s njima?”
„Ne znam, ne susrećem ih. Valjda se klone nas ljudi.”
„Ma mama, ti si pošašavila!” sada se već moja kćer smije, što je ugodna promjena u odnosu na prvotno mrštenje i kolutanje očima.
„Što ćeš mi još reći?” pita me.
„Neke stvari ti ne smijem, one su tajne.”
„Ti imaš tajne?”
„A ti kao nemaš!?” sada se ja njoj smijem.
„Vidi me.” kažem joj. Znam da sada ponovno imam njezinu punu nepodijeljenu pažnju.
„Ja sam sveta, ja sam divlja. Mojom krvi teče krv ovog planeta. Moja veza s njome dopušta mi da osjetim svaki njezin dio pa i svako njezino živo biće. To je moć koju mi daruje povezanost s njome.
Ja sam sveta.
I nisam dosadna!”
P.S. Moja kćer Gloria kaže da joj je ova priča smash.
