Samoća je poput kiše./ U večeri iz mora se diže/ i lomi božure koji posiplju stijene./ Otvaram prozore i kao da vidim:/ iz ravnica pustih i dalekih stiže,/ ide u nebo, gdje je uvijek ima./ Plavo nebo, zeleno more i bijele planine nas dijele./ Pada prije neg svjetlost je izašla,/ kad ulice se okreću spram zore./ Magnolije sjaje u noći./ I kad se tijela što nisu ništa našla/  razočarano dijele puna more/ i kada ljudi što od mržnje gore/ u postelji jednoj moraju da noće,/ ne uzimam lutnju./ Žalostan sam i mislim na svoju dragu.

Simpatična pjesma o samoći, zar ne? Međutim, ova pjesma spada u onaj najrjeđi fenomen koji se zove – nitko je nikada nije napisao! Kako je to moguće?! Jesu li ovo gore njeni reci? Jesu? Stoji li iza nje na bilo koji način stvarno književno autorstvo, a ne nekakva čudesna iluzionistička sila, nekakva pričina da se vidi ono što ne postoji? Stoji! Pa?

  Ostajem pri svome. A sad ću to i dokazati. Za početak pogledajte i pročitajte isti sadržaj ove pjesme, ali u malo drugačijem obličju:

Samoća je poput kiše./ U večeri iz mora se diže/ i lomi božure koji posiplju stijene./ Otvaram prozore i kao da vidim:/ iz ravnica pustih i dalekih stiže,/ ide u nebo gdje je uvijek ima./ Plavo nebo, zeleno more i bijele planine nas dijele./ Pada prije neg svjetlost je izašla,/ kad ulice se okreću spram zore./ Magnolije sjaje u noći./ I kad se tijela što nisu ništa našla/ razočarano dijele puna more/ i kada ljudi što od mržnje gore/ u postelji jednoj moraju da noće,/ ne uzimam lutnju./ Žalostan sam i mislim na svoju dragu.

Reci otisnuti masnim slovima stihovi su austrijskoga pjesnika Rainer Maria Rilkea koji je živio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i dio su njegove pjesme Samoća, a oni drugi reci autorstvo su kineskoga pjesnika Li O Eja koji je živio u 9. stoljeću i dio su njegove pjesme Pjesnik misli na svoju dragu.

Dakle, između jednih i drugih stihova ove iste pjesme razmak je od ravno tisuću godina, koja godina ili desetljeće više ili manje!!!

Jeste li sada uvjereni u nepostojanje ove gornje pjesme, u njenu nenapisanost, u konstrukciju, u moje… hajde da ga tako pejorativno nazovem – pjesmoskvrnuće!!

Hajdete sa mnom na vrh neke visoke zgrade, istrgnuti ćemo iz knjige Svjetska ljubavna poezija stranice pjesama na kojima se nalaze ove dvije prekrasne, raskidati ih u komadiće i baciti u vjetar. A vjetar – najčudesniji pjesnik, u jednom će trenutku, samo njemu poznatom i samo njemu svojstvenom inspiracijom, spojiti one gornje riječi ili napraviti neku drugu, još fantastičniju kombinaciju, a već drugoga trena ih zavihoriti tako da nitko nikada ni slučajno ne pomisli da su bile zajedno.

Konstrukcija.

No, nije li od vjetra još čudesniji konstruktor sam život koji spaja nespojivo, zbližava nezbliživo, sparuje nesparivo?

Ma, iskreno za reći, na ovaj gornji eksperiment pjesmoskvrnuća (molim dobrohotne da me ne prijavljuju književnoj policiji) ponukala me novinska vijest žute štampe, žuta od jeda, o raskidu ljubavne veze između bubnjara jedne poznate glazbene grupe i jedne mlade glumice u usponu većem i bržem negoli je bio onaj naš na vrh one zgrade gdje se kidaju listovi s ljubavnim stihovima.

Kako li ih je samo život konstruktor rodoskvrnuo, kako li ih je spojio, kako se ni obazro nije na njihove razlike u godinama, bračni status, djecu ( i sve ostalo što je bilo u pratnji to dvoje koji su poput gusaka u magli lunjali svojim vihornim životima), razlike koje su se morale sklanjati i ugibati jer život, magični konstruktor, zamislio je osmisliti nemoguće – tren vječnosti koji se nikada ne događa, ljubavnu pjesmu koja se nikada ne ispisuje, strastvenu romansu kojoj je presuđeno i prije njena započinjanja.

I što je najčudesnije a ujedno i najbizarnije, svi ostali stihovi ovih dviju pjesama, rodbinska, supružnička, radna, životna sredina, djeca jednog od „nemogućih“ ljubavnika, i sve ono drugo što je letjelo zrakom ili njihovim upitno zabludjelim životima, kao da je prešutno odobravalo da se spoji nespojivo, da egzistira neegzistirivo, jer, bez te nemoguće mogućnosti, bez te vječne bezvječnosti, što su oni bili? Obični stihovi običnih pjesama, obična djeca običnog roditelja, obični roditelji obične kćeri.

Ma, potrčite molim vas, sjurite se niz stepenice one visoke zgrade i pokupite rastrgnute stranice onih pjesama dok ih vjetar ne raznese, no, prije toga se dobro zagledajte u njih. Vidjet ćete da su komadići tih listova jako žuti jer su dio prastare zbirke ljubavnih pjesama, upravo onoliko žuti koliko su zablatnjeni žutilom senzacionalističkih tiskovina svi oni dijelovi života „nemogućih ljubavnika“ koje je vitlao kojekud zaigrani konstruktor zvan život: i njegova djeca i njegova supruga i njeni roditelji i njeni prijatelji i njihovi profesionalni kolege, svi, svi koji su tako sladostrasno letjeli zrakom, bezvječnošću, besmjernošću, besplodnošću, a sada su na mučeničkom  (također sladostrasnom) odstrelu: kako nisu znali, zašto su šutjeli ako su znali itd., itd.?  Pa, zbog leta, žuta štampo, ne pravi se nevježom! Jer, plod rodoskvrnuća ljubavi je žuta popularnost tih vječnih životnih anonimusa – tih krhotiniziranih, tih rutiniranih prolaznika kroz vrijeme, popularnost kakvoj se ni žutoliki Li O Ej u svome najpjesničijemu snu nije mogao nadati da će je, makar na tren, makar za kratak let, nakon tisuću i sto godina, u jednome svetogrdnome književnom uratku ovoga autora, doživjeti.




Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop za 13.09.2014.
Slijedeća objavaTko su transcendentalisti?
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.