Došli smo ovamo ne da pobjegnemo od sna, nego da ga doživimo iznutra.
Mi smo i san i sanjač.
Val na površini i more koje ga nosi.
Tijelo koje prolazi kroz vrijeme
i svijest koja ga promatra, tiha i nepomična.
Ljudski život nije kazna ni slučajnost.
On je iskustvo.
Uranjanje.
Zaborav koji omogućuje da se nešto ponovno sjeti.
Da bismo mogli osjetiti ljubav, morali smo je zaboraviti.
Da bismo upoznali istinu, morali smo povjerovati u razdvojenost.
Da bismo spoznali svjetlo, pristali smo hodati kroz sjene.
Došli smo iskusiti težinu tijela,
ograničenje vremena,
krhkost emocija,
radost stvaranja i bol gubitka.
Svaka radost, svaki pad, svaka čežnja nije pogreška u programu,
nego lekcija svijesti.
Svaki susret je ogledalo.
Svaki odnos učitelj.
Svaka patnja poziv na buđenje.
Smrt nije kraj priče,
nego skidanje kostima.
Kao kad se glumac nakon predstave
tiho vrati sebi.
A život?
Život je pozornica na kojoj svijest
glumi da je netko drugi
kako bi mogla osjetiti sebe.
Zato nema žurbe.
Nema promašenih puteva.
Nema izgubljenog vremena.
Sve što si proživio
bilo je vrijedno življenja
jer ti si došao po to iskustvo.
Na kraju sna,
kad se sanjač nasmije sam sebi,
shvati da nikada nije bio izgubljen.
Samo je igrao ljudsko biće.
Alan Gott
