Zamislimo malog dječaka, čija je mama domaćica, a tata odvjetnik. Njegovi roditelji su pred rastavom braka, počinju živjeti odvojeno i dječak putuje od jednog do drugog. Zbog razvoda, majka se morala zaposliti i naći adekvatnu pomoć za čuvanje dječaka. Svog oca dječak sada vidi samo preko vikenda.
Widget not in any sidebars
U stvarnosti malog dječaka, on je izgubio roditelja i osjećaj doma. Njegov otac mu je sada nedostupan. A tako i njegova majka. Dječak nema stabilnost. On je sada primoran da dane provodi sa strancima. Život koji je volio, on je izgubio. Dječak sada u strahu pati. Ali pomoći nema. Nema pomoći jer u stvarnosti njegovih roditelja, oni su oboje još uvijek uz njega. Oni su mu oboje dostupni. Razveli su se, i to je bolno, ali je tako najbolje za sve, jer su oboje bili nesretni u braku. U njihovoj stvarnosti, između sina i njih je sve u redu. Oni se brinu o njemu. Zbog toga što je to njihova stvarnost, kada malom dječaku počne krvariti nos ( emocionalan, ne fizički uzrok krvarenja iz nosa je potreba da se vidi bol koja nije priznata ), i kada se njegovo ponašanje promijeni, roditelji pretpostavljaju da nešto nije u redu sa dječakom. Oni ne mogu vidjeti stvarni uzrok njegovih reakcija jer se, to što se njemu stvarno događa, ne uklapa u percepciju njihove stvarnosti. Oni zapravo ne vide Njegovu Stvarnost, samo svoju. A u njihovoj stvarnosti, stvarnost dječaka ne moze biti ispravna.
I tu dolazi do ogromnog emocionalnog jaza između djeteta i njegovih roditelja. Zapravo, veza između roditelja i djeteta potpuno prestaje, jer oni sada žive u različitim stvarnostima. U svijetu u kojem možemo imati različita iskustva iste situacije, mi živimo različite perceptivne stvarnosti. Ako ne možemo primijetiti, priznati, vidjeti, osjetiti, čuti, razumijeti i prihvatiti stvarnosti jedni drugih, tako da ih vidimo kao stvarne, između nas ne postoji veza. Veza je tada samo iluzija veze, obećanje veze ili potencijal, mogućnost za nju.
Da bi jaz između dječaka i roditelja nestao, njegovi roditelji to trebaju vidjeti iz dječakove perspektive, činjenicu da je on izgubio svoj dom, pristup roditeljima, stabilnost i da sada jako pati, jer je to što je on izgubio, STVARNO.
Samo zbog toga što su u pravu da ga još uvijek vole, i da ga nisu napustili, i da je razvod bio najbolje riješenje, to sve opet ne čini dječakovu stvarnost ništa manje stvarnom.
Ako to nisu u stanju prihvatiti, roditelji neće moći pomoći dječaku da se osjeća bolje, i neće moći zaustaviti niti smanjiti emocionalni jaz između njih i djeteta. Sve što kažu ili ucine, biti će poricanje njega, što će ga osuditi da ostane u patnji i strahu bez ikakvog rješenja.
Ova cijela veza je potpuno izluđivanje. Nesposobnost roditelja da vide, čuju, osjete i razumiju stvarnost njihovog sina dovodi do toga da ga oni uvjeravaju u to, da što god vidi ili čuje, on to opaža neispravno, i što god osjeća, on to ne bi trebao osjećati – njegova stvarnost nije stvarna.
Zamislite da vam je desna noga slomljena. Lijeva noga je u redu. Stvarnost lijeve noge je da je sve u redu. Stvarnost desne noge je agonija. Ako je lijeva noga ne prizna, ne prihvati da je stvarnost desne noge agonija, ona će možda pokušati trčati u utrci, zbog toga što to želi. Sa priznanjem agonije slomljene desne noge mora doći do promjene. Lijeva noga ne može trčati ako nešto ne promijeni. A ako ne promijeni, ona treba živjeti sa stvarnošću da je ona agresor desne noge. Izbjegavanjem da se tako vidi, i da se promijeni, lijeva noga jednostavno odlučuje da ne vidi stvarnost slomljene desne noge koja je u agoniji.
Nezainteresiranost za stvarnost drugih, nespremnost da je shvatimo ili joj se prilagodimo je prava epidemija u našim vezama. Zbog toga što našu vlastitu stvarnost nitko nikada nije opazio, čuo, osjetio, razumio i prilagodio im se, mi sada ili živimo u potpunoj agoniji, ili se isto tako odvajamo od stvarnosti drugih i postajemo problem.
Mi se sa time nosimo tako da naša stvarnost često toliko otvrdne da niti ne opažamo stvarnost drugih. Mi zaključujemo da njihove stvarnosti nisu stvarne. Naše veze postaju borbe izmjeđu dvije stvarnosti.
A ako smo, kao mali, odrastali u takvom procjepu stvarnosti gdje veze stvarno nisu niti postojale, sada kao odrasli postajemo magneti za veze sa istim procjepom između nas i partnera – gdje opet nema Stvarne Veze.
Koristeći prethodnu analogiju, ako roditelji kod razvoda pokušaju natjerati dječaka da prihvati njihovu stvarnost kao svoju, to nije samo negacija njegove stvarnosti, nego i njegove nesposobnosti da to učini zbog patnje kroz koju prolazi a koju roditelji isto tako negiraju. I to nikako ne može dovesti do rješenja.
Promatrajući ovo izvana, primjećujemo kako su roditelji, iz svoje perspektive, u pravu. Isto tako da je dječak, iz svoje perspektive, također u pravu. I da zapravo niti jedna perspektiva ne negira drugu.
One samo zauzimaju razlivite uloge jer te uloge dolaze sa različitim iskustvima.
Ali nama je, isto tako, jasno da, ako roditelji ne private stvarnost dječaka, veza između njih je osuđena na propast.
Nespremnost prihvaćanja i prilagođavanja stvarnosti drugih, kao i nespremnost izravne otvorene komunikacije o njihovim stvarnostima je Najveći Oblik ODVAJANJA u Vezama.
I dolazimo do Svetog pisma ovog koncepta:
Veza je Dobra i Jaka Samo Onda – kada je takva i Perceptivna Stvarnost osobe koja najviše pati u toj vezi.
TO je Stvarnost koja je Bitna. Negativna perceptivna stvarnost dovodi do stvarnog odvajanja unutar veze. Pozitivna perceptivna stvarnost nije problem, ona ne traži promjene i riješenje. Neprihvaćanjem ‘stvarnosti veze’ te osobe, vi je osuđete, a time i sebe same – na odvajanje. Vi birate jaz.
Mi trebamo priznati stvarnost osobe koja najviše pati i izravno se pozabaviti njome kao da je stvarna – jer ona to jeste. Ona zahtijeva našu paznju, skrb i – promjene. Potrebno je da porazmislimo o promjenama kako bi im pomogli da više ne pate. Ako na to nismo spremni, mi ih osuđujemo da pate, i to sami. Mi smo ti koji biramo jaz u svojim vezama. Mi smo ti koji biramo fizičku vezu bez emocionalne veze.
Mi smo ti koji biraju živjeti u različitim paralelnim stvarnostima ispod istog krova.
To je veza osuđena na propast.
Da mogli prihvatiti stvarnost druge osobe, najprije je potrebno da smo spremni suočiti se sa svojim sramom. Potrebno je da smo spremni na promjene, i isto tako potrebno nam je izaći iz poricanja i negiranja. Što znaci da ne možemo živjeti u svojoj ružičastoj stvarnosti ako ona isključuje sve ostale.
Evo odraslog primjera:
Muž odlučuje zasnovati privatnu firmu. On odlučuje da nije sretan skrbiti za svoju ženu, jer ga to ne ispunjava. On osjeća da mora stvoriti nešto novo. Čim to uradi, i fokusira se na svoje nove projekte, njegova se žena osjeća napušteno. Ona osjeća da njen muž više nije prisutan. Ona se osjeća povrijeđeno i primorana je zatražiti emocionalnu podršku od prijateljice. Muž je uvjeren kako je to savršeno. On dobija ono što njemu treba, a žena dobija ono što njoj treba. To je njegova pozitivna stvarnost.
Međutim, ta stvarnost nije njena. Njena stvarnost je da je napuštena od strane muža, i da se umjesto njega, sada o njoj brine netko drugi.
Njezina je stvarnost da je ovakav brak bolan. Videći njegovu sreću i spoznajom razloga njegove sreće, ona se sada prilagođava njegovoj stvarnosti.
Ali to ne umanjuje njenu bol. To znači da je ona u trećoj stvarnosti koja obuhvaća stvarnost obje osobe bez da stvarnost jedne osobe negira stvarnost druge osobe.
Međutim on nije u toj trećoj stvarnosti. On se nije prilagodio njenoj stvarnosti. On je sam u svojoj stvarnosti a nju je ostavio samu u njenoj stvarnosti. I on to ne primjećuje, pa ni ne poduzima ništa da to promijeni.
Ona vidi njegovu realnost stvarnu ali on njenu realnost ne vidi stvarnu. Ona ga ne može natjerati da vidi njezinu stvarnost kao ispravnu pa se osjeća zaglavljeno.
Ako on ne vidi njenu realnost kao stvarnu ( što od njega zahtijeva da se najprije suoči sa svojim sramom zbog toga što je uzrokovao njenu patnju, i da nešto promijeni ), ako on ne nađe način da to prebrodi sa njom, veza će sa vremenom pući.
Potrebno je da budemo hrabri na prilagođavanje u našim vezama. Potrebno je da vidimo osjećaje i percepcije drugih kao stvarne. Jer samo na taj način možemo ocekivati promjene na bolje u našim vezama.
Potrebno je da budemo dovoljno HRABRI da vidimo, čujemo, osjetimo i razumijemo nekog u tolikoj mjeri da možemo shvatiti njihovu stvarnost, koliko god ona bila bolna.
Bliskost nam mora biti važnija od održavanja osobne udobnosti. Ako ne, onda smo osuđeni da jednostavno uživamo u našoj udobnosti ,sve dok se, neizbježno, i ta naša veza ne završi. I tada opet ponavljamo isti krug iznova……
Potrebno je da vidimo jaz između nas.
Potrebno je da vidimo realnost drugih kao STVARNU kako bi je mogli shvatiti i pomoći jedni drugima.
Inače smo mi ona lijeva noga koja slomljenoj desnoj nozi kaze da je ‘drama queen’, da je preosjetljiva, ili da je sve u redu i da ona jednostavno ništa ‘ne kuži”.
Inače smo osuđeni na patnju, ili da osudom natjeramo naše partnere da pate, potpuno sami, u vezi sa nama.
Mi ih isto tako osuđujemo na to da se sa nama ne osjećaju sigurnima, jer ih ne vidimo, ne osjećamo i ne razumijemo, ne vidimo njihovu stvarnost, našim riječima i našim djelima mi ih neprestano povređujemo.
Razlog zbog kojeg sam na početku spomenula priču malog dječaka je, da mi kao odrasli ljudi, u našim vezama, samo ponavljamo sve ono što smo doživjeli kao mali.
Jako je rijetko imati roditelje koji mogu pojmiti da njihovo dijete može imati različito iskustvo od onog koje su oni imali. Isto je tako rijetko imati roditelje koji su uopće voljni vidjeti djetetovu stvarnost, a još manje da je vide kao ispravnu. Zbog tog razloga bili smo u mnogim bolnim situacijama sa kojima smo se jednostavno trebali snositi, jer nije bilo drugog rješenja. Bili smo prisiljeni da se priviknemo na distancu i jaz između nas.
Mi smo bili prisiljeni da se naviknemo na veze koje nisu bile veze.
I upravo to je pravi razlog zbog kojeg su naše veze najveći izvor patnje u našem ljudskom zivotu.
To je pravi razlog zbog kojeg većina naših veza danas ne funkcionira.
AUTOR: Teal Swan (Kipar na nebu, Sjene prije svitanja, Proces Kompletiranja)
https://tealswan.com/resources/articles/the-real-reason-relationships-dont-work-r280/
S engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatic (www.angelicahorvatic.com)
O ANGELICI:
Angelica Horvatic (www.angelicahorvatic.com) je praktičarka iscijeljivanja trauma, praktičarka Procesa Kompletiranja, Rada sa Sjenom, Iscijeljenja Unutrasnjeg Djeteta, hipnoterapeutica i coacherica. Rođena je i odrasla u Hrvatskoj. u posljednjih 18 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji i na Bliskom Istoku, radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to upravo dato u tolikoj mjeri da bi mogla pomoći drugima.
Sa studija prava ona se baca na učenje engleskog, pa zatim na nutricionizam, fitnes, a onda na poslovni i korporativni coaching, da bi najzad došla i do NLP metode i hipnoze koje su je potpuno oduševile.
Početkom svibnja 2016. svjetski poznata američka spiritualna učiteljica, spisateljica i pokretacica Procesa Kompletiranja – Teal Swan – osobno je odabrala i istrenirala Angelicu za svoju prvu ambasadoricu i prakticarku iscijeljenja trauma za Balkan i Bliski Istok kako bi na tim domaćim prostorima, ona mogla “pomoći ljudima da razbiju stare paradigme i da se – ‘oslobode’ ”.
Gladna za dubljim znanjem o ljudskim interakcijama i našim bolnim obrascima, za svim zasto i kako pitanjima, kako bismo se mogli iscijeliti, Angelica je godinama prikupljala mnostvo informacija, studije i prakse, istovremeno prolazeci kroz intenzivnu terapiju kognitivnog ponašanja (CBT) sa svojim kliničkim psihologom i terapeutom.
Njena MISIJA je pomoci ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim zele ici u zivotu, osjecajuci se manje osamljeni, izolirani i sami, a vise u Obilju, Voljeni, Mirni, Sretni, Zdravi, Iscijeljeni i Duboko Povezani sa sobom i ljudima oko sebe, gradeci jake, zdrave i dugotrajne odnose.
“Osvoji svoju planinu” je njen moto – Budite, Posjedujte i Napravite SVE ono što želite u životu!
Angelica dolazi u Rijeku sa vikend radionicom ‘Dopusti svom unutarnjem djetetu da te vodi’ 21.04-22.4. :http://angelicahorvatic.com/events/dopusti-svom-unutarnjem-djetetu-da-te-vodi-vikend-radionica-u-rijeci-21-22-4-2018/
i u svibnju na Brač sa cjelotjednom radionicom ‘ Souči se sa svojom sjenom i uzmi obilje koje ti pripada’:
