Neke ljude samo vidimo, druge osjetimo. Zašto, kako? Ne znamo, duša zna. Prije dolaska ovamo, dogovorili smo se koga ćemo u tom prolazu sresti. I koga ćemo samo vidjeti, a koga osjetiti. Jer, nijedna osoba i nijedan susret nije slučajan.

atma.hr – 78




Svakodnevno susrećemo brojne ljude. Ponekad tih susreta nismo ni svjesni. Prolazimo automatski svijetom, prisutni samo u našim glavama i ne primjećujemo tko prolazi pokraj nas niti pokraj koga mi prolazimo.

Sigurno smo mnogo puta obavljali nešto na šalteru ili plaćali na blagajni, primili na vratima od dostavljača neku pošiljku, naručili u kafiću piće, a bez da smo se doista usmjerili na osobu s kojom smo stupili u kontakt. Bez da nam je fokus uistinu bio na njenoj pojavi na način da možemo kasnije sa sigurnošću reći kako je osoba izgledala ili zračila.

Naši nas automatski piloti drže zarobljene u našim glavama, vode utabanim stazama rutine gdje često zaboravimo uistinu osjetiti trenutak i uživjeti se u ovdje i sada.

Ponekad promatramo ljude, ali se ne fokusiramo na njih, već procjenjujemo njihovu izvanjsku pojavu. Tako možemo sjediti na nekom frekventnom mjestu i promatrati prolaznike, a bez da ih stvarno “vidimo” jer nam je fokus na njihovoj odjeći, frizuri, predmetima koje nose uza se i slično.

I sama sam nekada imala slična iskustva s obje ove pojave. A onda sam prije nekoliko godina, uronivši u sebe, sklopila dogovor sa svojom dušom da si u slučaju prvog primjera više neću dopustiti susrete s ljudima bez istinskog fokusa. Da ću, makar to trajalo i djelić sekunde, u tom trenu kad se susrećemo, usmjeriti svu svoju pozornost na osobu s kojom me život spaja.

Jer, nijedna osoba i nijedan susret nije slučajan. Iza svega se skriva neka viša svrha. To sam počela primjenjivati nevezano za to o kome se radilo. Mogla je to biti službenica u banci ili na pošti, dostavljač pizze na mojim vratima, prodavačica u dućanu, blagajnica, čovjek koji me na ulici upitao za smjer, konobar, klijent kojem je trebala moja usluga ili bih ja trebala njegovu, slučajni prolaznik, poznanik, bilo tko.

atma.hr – 39

Važno je bilo jedino to da u tom trenutku toj osobi darujem svoju potpunu prisutnost. Djelić sekunde. Sekundu. Minutu ili pet minuta. I taj je fokus počeo u potpunosti transformirati sva moja dotadašnja iskustva po pitanju funkcioniranja ovog svijeta i ljudi unutar njega.

Taj me je fokus lansirao u neke sasvim druge slojeve svijesti i postojanja, gdje bi ljudi s kojima me život tog trena nakratko spojio osjetili pažnju koju im dajem i uslijed toga mi dali ono najbolje od sebe. Čak i ako bi im dan bio loš i isprva bi se činili nedostupnima, u trenutku kad bih ih doista “vidjela”, nešto se u njima počelo preobražavati i oni bi odnekud izvukli ono najbolje iz sebe za oboje. Čudesno.

Što se pak druge pojave s početka ovog teksta tiče, a odnosi se na promatranje prolaznika, nekako sam u isto vrijeme kad sam odlučila i svjesno se susretati s ljudima, započela i u pogledu toga jednu drugačiju priču. Nastojala sam i nastojim promatrati ljude u tim prilikama bez da ih prosuđujem ili komentiram. Jednostavno ih propuštam kroz svoje iskustvo poput promatrača i pritom uživam u njihovoj raznolikosti.

Primijetila sam da to na ovaj način čine mala djeca, prije nego ih ubacimo u program koji prosuđuje. Prošle sam godine sa svoje troje djece u Berlinu vidjela u istom danu dva prizora za koje bi um, kad bismo mu to dozvolili, imao štošta za reći. Jedan je bila žena koja je samo u donjem rublju, cipelama s visokim potpeticama i ručnom torbicom elegantno prelazila preko pješačkog prijelaza u samom centru grada, bez da se itko od prolaznika na to zapravo obazirao.

S obzirom da je bila direktno ispred nas, promatrala sam reakciju svoje djece koja uopće nisu reagirala. Za njih je to bio prizor koji nije tražio prosuđivanje, čak ni čuđenje u tom smislu, iako su ga zapazila. Nasmijala sam se s ljubavlju i uživala u tom neobičnom trenutku izvan okvira.

Drugi je prizor umu bio još neobičniji (ako je u Berlinu uopće išta neobično), no ni taj prizor nije izazvao nikakvu reakciju kod djece. Naprotiv, ona su ga propustila kroz sebe bez prosudbe, a što je zapravo predivno. Otkad na ovaj način doživljavam ljude, dajući im svoju potpunu pažnju i ne prosuđujući ih, češće mi se nego ranije događa nešto zbog čega sam i krenula pisati ovaj tekst – susret duša.

atma.hr – 75



Što je to susret duša?

Na trenutak sam se odmaknula od tastature, zatvorila oči i duboko udahnula. Ne znam kako ću to uspjeti opisati, ali oni koji čitaju moje tekstove uvijek kažu da mi uspije magiju prevesti u riječi pa se nadam da će tako biti i sada.

Tko nije nikada doživio susret duša, možda neće moći shvatiti do kraja što je to. Jer susret je duša, baš kao i Ljubav, a on zapravo i jest čista Ljubav unutar jednog bljeska vječnosti usred prolaznosti, nešto što ne možemo pojmiti umom. Susret duša potpuno izlazi iz domene uma i ulazi u prostor čiste magije. Paralelne stvarnosti. Portala koji se odjednom potpuno neočekivano otvori ispred nas i te druge osobe i usisa nas u vrtlog bezuvjetne Ljubavi, same jednote.

Neke ljude samo vidimo, druge osjetimo – napisala sam neki dan. Zašto, kako? Ne znamo, duša zna. Vjerujem da smo ovdje samo u prolazu, ali i da smo prije dolaska ovamo dogovorili koga ćemo u tom prolazu sresti. I koga ćemo samo vidjeti, a koga osjetiti.

Postoje susreti koje nikada nismo očekivali. Nikada planirali. Čak ih nikada ni provukli kroz scenografiju mašte. Jednostavno su se dogodili i zauvijek proširili našu dušu. Moglo je to biti na drugom kraju svijeta, ali i doslovno pred našim kućnim pragom.

Moglo je biti usred najneobičnije okolnosti, ali i usred nekog sasvim običnog dana, kad se nismo osjećali nimalo posebno, baš naprotiv, i kad je sve što smo željeli bilo zavući se u svoju čahuru i bivati u dobro nam poznatom beznađu. I onda odjednom, potpuno neočekivano, doživimo susret s dušom.

Susret koji u trenu briše svako beznađe i udahnjuje život u svaku našu stanicu. Susret koji zabljesne pred nama kao najsnažnija iskra, obriše svaku sumnju, svako pitanje, svaki zarez na srcu.

atma.hr – 78




Moglo je to biti kad smo bili usamljeni i na dnu, ali i onda kad smo bili nevjerojatno ispunjeni, na vrhuncu našeg življenja gdje nam baš ništa nije nedostajalo. A opet se baš to nešto pojavilo za što nismo do tada ni znali da postoji, a od tada nismo mogli zamisliti da ne postoji.

Susret duša je za mene najviši oblik postojanja.

Jeste li ikada doživjeli da vam se od nekog susreta doslovno naježi duša. Da se u očima koje vas gledaju otvore oceani u kojima se bezbrižno kupate. I kao da je sve naše sada i ovdje, u toj jednoj stotinki ovoga vremena koje ne postoji.

Jeste li ikada doživjeli da vas susret s nekom osobom, tko god ona bila, potpuno oslobodi od svega, pa i od sebe samog kako se prikazujemo u ovome životu? Da ostanemo potpuno ogoljeni, sami sa sobom i svojim svime, a bez da se osjećamo ranjeno ili nezaštićeno? Baš naprotiv, da se osjećamo toliko svoje i sigurno kako se još nikada nismo osjećali? I odjednom ozdraviš u trenu sve svoje boli, nestaju sve povrede što Te cijelog života prate. Odjednom si u tom djeliću sekunde jedno sa svime i sve je jedno s Tobom.

Sama pomisao na tu osobu i na taj trenutak stvara plamen beskonačnih mogućnosti u Tvojim grudima, širi Ti krila za koja odjednom spoznaješ da ih imaš, ničega se više ne plašiš i nikakav otpor u Tebi više ne postoji.

Ako Ti se ovo nikada nije dogodilo, znam da Ti zvuči krajnje nestvarno. Ali, duši je to jedino stvarno.

Ni danas mi nije jasno odakle se ovo stvori. Kako to da se samo tako pojavi procjep unutar ove naizgled realnosti i propusti nas unutra. U samu dušu svijeta.

U tom trenutku je sve jasno. Sve čisto. Sve nadrealno realno. I imaš osjećaj da bi mogao istovremeno i umrijeti i živjeti. I da ništa ne bi bio problem. Kad bi i umirao, umirao bi ispunjen i sretan. Do krajnjih granica, umu neshvatljivim.

atma.hr – 39

Ako si ikada doživio ovo, znaš jako dobro o čemu govorim. Nije to romansa ni začetak partnerskog odnosa, iako i to može biti. Ne dijeli taj susret duše po spolu, kategorijama, interesima. One se jednostavno duboko prepoznaju i prožmu, neovisno o ikakvim vanjskim okolnostima.

Ako je to samo trenutak nakon kojeg slijedi fizički rastanak, možda samo i jedan duboki pogled na nekom aerodromu svijeta gdje slutiš da teško da ćete se ikada više fizički sresti na ovom proputovanju, vi zauvijek ostajete spojeni. Jer ste spojeni i bili. I zauvijek vaše duše dišu u istom ritmu.

Ako samo sklopiš oči i prizoveš taj susret, čak i nakon mnogo godina, pa i onda kada ono škakljanje u srcu naizgled izblijedi, znat ćeš da ste vezani. Nevidljivim, a opipljivim nitima bezuvjetne Ljubavi.

Ako Te je život nagradio na način da se te duše isprepliću kroz Tvoje ovozemaljsko iskustvo, znaj da proživljavaš neizmjerni blagoslov. Jer svaka njihova riječ koju nam upute istinski zacjeljuje. Uz njih se osjećamo živima. Toliko živima da bismo preskočili svemire kad bi postojali. A ne postoje. Postoji samo jedan jedini.

Onaj u kojem smo jedno. Jedno s drugim. Jedno sa svime.

Marina Papec, marinapapec.com

27 OSHO: MOĆ LJUBAVI

OSHO: MOĆ LJUBAVI - SUŠTINA ŽIVLJENJA

Između rođenja i smrti najvažnija stvar koja se može dogoditi čovjeku jest ljubav

Zaljubljivanje je jedan od najvažnijih ljudskih događaja kroz koje prolazimo, ali o njemu nikada ne učimo u školi.

U knjizi Moć ljubavi, Osho nam pomaže da usmjerimo svoju potragu za ljubavi tako da proširimo naš pogled – pokazujući nam da ljubav ima mnogo manifestacija i ne staje sa drugom osobom. Jedna manifestacija ljubavi je meditacija, iskustvo koje mijenja život i dozvoljava cvjetanje prave ljubavi unutar pojedinca i prema drugima.

152 stranice, format: 15×23

Cijena: 108,00 kn 97,20 kn - Kupi ovdje

POVEZANI TEKSTOVI

1 KOMENTAR

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.