Foto: pixabay.com

Opet  si došla nepozvana. Bilo mi je  lijepo  bez  tebe, živjela  sam barem malo s plućima  bez škrga.

Stjerala  si me u kut sobe, samu sa sobom. Teško te tko drugi može razumjeti. Svi su tu pola sata, poslije tu agoniju raka duše neće, ili ne znaju, osim životinja koje su pokraj tebe… Životinje  te  razumiju – i kada gledaš  u  strop sobe i kada plačeš i kada  na  njih se iskališ, oproste ti, budu uz tebe  cijelo vrijeme i prate i gledaju onim velikim okicama da budeš bolje, da ih izvedeš u šetnju.

Ali, ne možeš dalje iz kreveta, sve ti je tako miljama daleko.

atma.hr – 52




Nije me briga je li dan ili noć, do sutra je tako daleko razmišljati, odvela si me u provaliju nesanice.

Ne spavam noćima. Nemam apetita. Nemam sna. Teško se ustajem iz kreveta.

Mučiš me kao karcinom što tijelo izjeda, tako ti moju dušu. Pravi si karcinom duše. Znam da si bolest duše. Znaš da me dovodiš do ljestava kojima nema u dnu kraja, ničega, samo bespomoćnost. Dovodiš me u zapuštenost. Živa sam, ali kao da me nema.

Zvoni mi telefon, ne mogu ispružiti ruku da se javim, Bože to je tako iscrpljujuće. Ne daš mi da se isčešljam, umijem lice, jedva odem do toaleta. Ne pomažu tablete sada kad si me svojim pipcima uhvatila. Bože, molim se, molit te, da ova agonija prestane, svaku večer, svaki dan ti pružam ruke da me čuješ i pomogneš mi.

Drugi imaju svoje obveze, život, zadatke, dan im  prođe tako brzo. Ja sada kako si me stavila u noći nesanice, zar mi išta znači što je noć, a što je dan.

Raduje me da popijem kavu, to mi još nisi uzela, odavno me ne zanima moda, izlasci, društvo, hobiji, sve je to zapušteno i napušteno. Uspijevaš u svojoj namjeri da budem hodajući mrtvac. Crnilo što si mi donijela u život postaje svakim danom sve gore.

atma.hr – 52




Znam da si treća bolest, kažu da je karcinom, krvožilne bolesti pa onda ti. Očito se natječeš da budeš na tronu prvog mjesta. I uspijeva ti nažalost.

Što postižeš time da ljude odabireš one koji su najviše emotivni, krhki, empati, dobre duše bez klica zla u njima. Pitam te zašto ne uzmeš ratne zločince, one koji ubijaju, one koji svaki dan postavljaju drugima zle namjere, pohlepne, one bez duše? Što njih nisi odabrala?

Da, vjerujem u Boga, ali tolika osuda društva da i dan danas kršćani kažu “to te đavao spopao”, “trgni se”, ” ma ona ti je samo lijena”, ne znaju kolika je duboka ova bol što dušu razara. Tako lako društvo osuđuje, bez da popriča s tobom da te sasluša. Bože, oprosti im jer ne znaju što čine!

Probila si strijelom dušu, koja očajnički moli Boga da se skloniš od mene i ove muke što si donijela.

Posvećeno svima koji boluju od depresije i sličnih poteškoća!

Napisala: Žana Alpeza

banner za knjige OSHO ZEN TAROT