Jedna od najzanimljivijih stvari povezanih s traumom jest to da je ne stvara uvijek sam „loš“ događaj, već ono što se dogodilo nakon njega.
Sram. Bezvrijednost. Strah. Tuga. Možete osjetiti kako Vas prate poput duha ili čudovišta koje vreba u mraku, neprestano nagrizajući Vašu sreću. Neprestano iz Vas crpe životnu energiju.
Naravno, navlačite hrabar izraz lica i osmijeh. Pokušavate biti „normalni“. Imate mnogo načina da si odvratite pozornost. Ali jeftini naleti dopamina, izbjegavanje, emocionalna obamrlost i trčanje u jednom trenutku dovode do slijepe ulice.
U nekom trenutku sustignu Vas mračni osjećaji koje ste izbjegavali – katkad u snovima ili usred noći, ali često i tijekom dana, kada ih najmanje očekujete, u obliku depresije, bijesa ili praznine.
Ako se možete poistovjetiti s tim upornim osjećajem praznine, usamljenosti ili unutarnje slomljenosti, niste sami. Znam koliko ti osjećaji mogu biti bolni jer sam ih i sama mnogo puta iskusila. Ono što sam iznova učila jest da ti ponavljajući teški osjećaji proizlaze iz nerazriješene traume iz djetinjstva.
Klinička psihologinja Lindsay C. Gibson snažno opisuje te osjećaje izolacije i boli u svojoj knjizi Odrasla djeca emocionalno nezrelih roditelja:
„Usamljenost zbog osjećaja da te drugi ne vide jednako je temeljna bol kao i fizička ozljeda, ali se ne pokazuje izvana. Emocionalna usamljenost je nejasno i privatno iskustvo, nije ga lako vidjeti ili opisati. Možda biste to nazvali osjećajem praznine ili samoće u svijetu. Neki ljudi taj osjećaj nazivaju egzistencijalnom usamljenošću, ali u tome nema ništa egzistencijalno. Ako je osjećate, dolazi od vaše obitelji.“
Što je, dakle, trauma iz djetinjstva? U ovom ću vodiču istražiti tu duboko važnu temu iz brojnih kutova i perspektiva.
Nježna napomena prije nego što počnemo: budite dobri prema sebi dok čitate ovaj tekst. Ako se u bilo kojem trenutku osjetite uznemireno, napravite stanku i posvetite se brizi o sebi. Budite roditelj pun ljubavi kakav je Vašem unutarnjem djetetu bio potreban dok je odrastalo.
Što je trauma iz djetinjstva? (Višedimenzionalna definicija)
Trauma iz djetinjstva nastaje kada su nam kao djeci, često iznova, uskraćivane fizičke, emocionalne, mentalne ili duhovne potrebe za osjećajem sigurnosti i ljubavi.
Jedna od najzanimljivijih stvari povezanih s traumom jest to da je ne stvara uvijek sam „loš“ događaj, već ono što se dogodilo nakon njega. Drugim riječima, jeste li bili ostavljeni sami da se nosite sa svojom boli ili su Vas roditelji ili skrbnici podržali u tom procesu?
Stručnjak za traumu i ovisnosti dr. Gabor Maté to najbolje izražava u svojem dokumentarnom filmu Mudrost traume:
„Djeca ne doživljavaju traumu zato što su povrijeđena. Traumatiziraju se zato što su sama s boli.“
Pogledajmo jednostavan primjer. Jedan od Vaših roditelja možda je javno vikao na Vas dok ste bili dijete. Da je nakon toga zastao, ispričao se za svoje ponašanje i ostao uz Vas dok ste se suočavali sa svojim emocijama, vjerojatnost da Vas to iskustvo traumatizira bila bi mala. Međutim, da su Vaši roditelji ignorirali Vaše osjećaje, nisu se ispričali i nastavili se ponašati kao da je sve normalno, vjerojatno biste bili traumatizirani tim iskustvom.
„Previše, prerano, prebrzo“
U kroničnim situacijama zlostavljanja i zanemarivanja sve je još složenije i gotovo neizbježno rezultira traumom. Zato ljudi nakon takvih iskustava iz djetinjstva često razvijaju kompleksni posttraumatski stresni poremećaj (K-PTSP). Riječima stručnjakinje za kompleksne traume dr. Laure E. Anderson:
„Trauma je sve što je previše, prerano ili prebrzo i što potkopava našu normalnu sposobnost suočavanja i povratka osjećaju sigurnosti.“
Percepcija i trauma iz djetinjstva
Percepcija je ključna kada je riječ o traumi. Kao što stručnjak za traumu Peter Levine piše u svojoj knjizi Iscjeljivanje traume:
„… ljude može traumatizirati bilo koji događaj koji (svjesno ili nesvjesno) percipiraju kao opasan po život. Ta se percepcija temelji na dobi osobe, životnom iskustvu – pa čak i na njezinom konstitucijskom temperamentu. Na primjer, iznenadni glasni zvukovi, poput grmljavine ili ljutitih vika odraslih, mogu traumatizirati dojenčad i malu djecu. Naravno, grmljavina i vikanje rijetko su opasni po život, ali kada je riječ o traumi, kritični faktor je percepcija prijetnje i nemogućnost suočavanja s njom.“
Biologija i trauma iz djetinjstva
U svojoj drugoj knjizi, Buđenje tigra: Iscjeljenje od traume, Levine istražuje biološki pogled na traumu:
„Traumatske simptome ne uzrokuje sam ‘okidački’ događaj. Oni proizlaze iz smrznutog ostatka energije koji nije razriješen i ispušten; taj ostatak ostaje zarobljen u živčanom sustavu gdje može izazvati pustoš u našem tijelu i duhu. Dugoročni, alarmantni, iscrpljujući i često bizarni simptomi PTSP-a razvijaju se kada ne možemo dovršiti proces ulaska, izlaska i ulaska iz ‘nepokretnosti’ ili ‘smrznutog’ stanja.“
U tom kontekstu trauma iz djetinjstva rezultat je toga što naš živčani sustav ulazi u stanje zamrzavanja i ne vraća se u normalnu homeostazu, odnosno „smirujuće“ parasimpatičko stanje odmora i probave, već ostaje zamrznut u vremenu.
Kao da naša tijela nalikuju oštećenoj gramofonskoj ploči koja neprestano preskače na istome mjestu, nesposobna dovršiti pjesmu i osloboditi se traume.
Psihoduhovni pogled na traumu iz djetinjstva
Iz psihoduhovne perspektive trauma iz djetinjstva nastaje kada naši roditelji poriču naše Pravo Ja, autentičnu suštinu naše Duše. Ako su Vas kao dijete tretirali kao objekt ili ideju ili se od Vas očekivalo da igrate određenu ulogu, iskusili ste ono što je psihijatar Roberto Assagioli nazvao prvobitnom ranom.
Ta duboka rana dovodi do razvoja lažnog ja – maske stvorene u pokušaju zadobivanja ljubavi, prihvaćanja i odobravanja naših roditelja ili skrbnika.
Liječnik i psihoterapeut Charles Whitfield snažno opisuje taj tragični proces u svojoj knjizi Iscjeljivanje djeteta iznutra:
„Kako bi preživjelo, Pravo Ja traumatiziranog djeteta (Istinsko Ja ili Dijete Unutarnje) se skriva duboko u nesvjesnom dijelu svoje psihe. Ono što se pojavljuje je lažno ja ili ego koji pokušava upravljati našim životom, ali ne uspijeva jer je to jednostavno obrambeni mehanizam protiv boli, a ne stvarnost.“
To se lažno ja razvija tako rano da zaboravljamo što ono prekriva: naše dublje Ja, našu autentičnu Dušu. Zato je Oporavak Duše toliko važan dio puta iscjeljenja.
Sažetak: Što stvara traumu u djetinjstvu?
Dakle, kao što vidimo, trauma iz djetinjstva proizlazi iz kombinacije više čimbenika:
– Trauma iz djetinjstva nastaje kada se nešto dogodi „previše, prerano ili prebrzo“ da bismo se s time mogli nositi.
– Trauma iz djetinjstva ne nastaje nužno zbog samog lošeg iskustva, već kada smo prepušteni sami sebi da ga obradimo.
– Trauma iz djetinjstva temelji se na osobnoj percepciji. Ono što je traumatično za jednu osobu nije nužno traumatično za drugu.
– Trauma iz djetinjstva rezultat je toga što tijelo ostaje zaglavljeno u „zamrznutom“ stanju, nesposobno dovršiti reakciju oslobađanja od traume.
– Trauma iz djetinjstva često je posljedica odbacivanja naše autentične suštine u djetinjstvu i razvoja lažne maske vlastitog ja.
Vrste trauma iz djetinjstva
Postoji širok raspon trauma iz djetinjstva. Ovdje je ključno razumjeti razliku između traume s velikim T i traume s malim t.
Trauma s velikim T obično je jednokratna, zastrašujuća situacija koja ugrožava život. Primjeri uključuju teške prometne nesreće, ratne sukobe, seksualni ili fizički napad, prirodne katastrofe poput potresa te svjedočenje nasilnom zločinu ili smrti. Takva iskustva često dovode do PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja).
Trauma s malim t obično se odnosi na dugotrajnu situaciju koja nije nužno opasna po život, ali je iscrpljujuća i bolna. Primjeri uključuju emocionalno zanemarivanje, verbalno zlostavljanje, fizičku deprivaciju ili zlostavljanje, siromaštvo, vjersku indoktrinaciju, manipulaciju poznatu kao gaslighting, iskustva povezana s društvenim mrežama, uskraćenost roditeljske skrbi i drugo. Takva iskustva često dovode do K-PTSP-a (kompleksnog posttraumatskog stresnog poremećaja).
Druga je usporedba sljedeća: trauma velikog T je poput dubokog reza, a trauma malog t poput tisuća malih rezova. Obje su štetne za tijelo, srce, um i duh.
Zapamtite da je Vaša trauma stvarna i valjana čak i ako nije ovdje navedena. Ako Vas je nešto povrijedilo, važno je, postoji i stvarno je. Želim da to zapamtite jer je ova tema vrlo osjetljiva. Ono što ste prošli zaslužuje biti viđeno, poštovano i oplakano. To će Vam pomoći da počnete iscjeljivati i oporavljati svoju dublju Dušu.
Kako trauma iz djetinjstva utječe na zdravlje tijekom cijelog života
U svojoj knjizi Tijelo bilježi sve nizozemski psihijatar i autor Bessel van der Kolk piše:
„Podaci ACE-a (Nepovoljna iskustva u djetinjstvu) pokazali su da je zlostavljanje djece najozbiljniji i najskuplji javnozdravstveni problem u SAD-u. Izračunato je da ukupni troškovi premašuju troškove raka ili srčanih bolesti – iskorjenjivanje zlostavljanja smanjilo bi probleme poput depresije za više od polovice, alkoholizma za dvije trećine i samoubojstava/zlouporabe droga/obiteljskog nasilja za tri četvrtine.“
Razmislite samo na trenutak o tome. Trauma iz djetinjstva najozbiljniji je i najskuplji javnozdravstveni problem u SAD-u.
Pogledajmo još nekoliko zabrinjavajućih statističkih podataka o njezinu utjecaju diljem svijeta:
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je do milijardu djece u dobi od 2 do 17 godina diljem svijeta tijekom protekle godine doživjelo neki oblik traumatičnog nasilja. U meta-analizi ACE studija (nepovoljnih iskustava u djetinjstvu) procjenjuje se da je 60 % ljudi diljem svijeta doživjelo barem jedan oblik nedaća u djetinjstvu.
Mogla bih nastaviti, ali mislim da sam jasno pokazala: trauma iz djetinjstva utječe na milijarde ljudi diljem svijeta. Zato iznova i iznova – kroz osobno iskustvo, rad s ljudima koje sam podučavala i razgovore s drugima – uviđam da je trauma iz djetinjstva uzrok naše patnje.
Pedijatrica i bivša glavna zdravstvena dužnosnica Kalifornije Nadine Burke Harris snažno istražuje tu temu u svojem TED govoru:
21 znak i simptom traume iz djetinjstva u odrasloj dobi
Primijetite s koliko se ovih znakova možete poistovjetiti:
Fizički simptomi
1. Kronična bol ili napetost u mišićima
2. Gubitak energije i kronični umor
3. Trajne probavne tegobe (IBS, bol u trbuhu)
4. Neobjašnjivi tjelesni bolovi i tegobe
5. Poremećaji spavanja (nesanica, noćni strahovi itd.)
Emocionalni simptomi
6. Toksični sram (osjećaj da ste „loši“ ili „slomljeni“)
7. Kronična emocionalna disregulacija (panika, tuga, bijes)
8. Emocionalna obamrlost ili praznina
9. Strah od napuštanja ili izbjegavanje intimnosti
10. Kronična usamljenost
11. Poteškoće u imenovanju ili prepoznavanju emocija
Mentalni simptomi
12. Oštar unutarnji glas (Kritičar)
13. Disocijacija (osjećaj odvojenosti)
14. Hipervigilnost (neprestano traženje opasnosti)
15. Perfekcionizam (želja za savršenstvom)
16. Moždana magla ili loše pamćenje
Duhovni simptomi
17. Gubitak veze s Vašom Dušom ili Dubljim Sebstvom (samootuđenje)
18. Sklonost duhovnom zaobilaženju (kako bi se izbjegla unutarnja bol)
19. Nošenje unutarnje praznine (osjećaji praznine, usamljenosti, pustoši)
20. Osjećaj duhovne odvojenosti ili „prokletstva“
21. Gubitak smisla, svrhe i smjera u životu
S koliko se ovih znakova možete poistovjetiti?
Kako trauma iz djetinjstva utječe na odnose
Trauma iz djetinjstva ima iznimno negativan utjecaj na sve naše odnose. O tome mogu govoriti iz vlastitog iskustva: navela me da provedem godine u samoći, odsječena od ljudi. Potaknula me da dokumentiram svoje putovanje iscjeljenja.
Mnogo sam unutarnjeg rada obavila u vezi s traumom iz djetinjstva i odnosima. Iako sam se oslobodila velikog dijela tog tereta, još uvijek imam posla. Mislim da će se svi koji prođu kroz ovu vrstu putovanja složiti sa mnom: ovo je cjeloživotni put iscjeljenja.
Evo kako trauma iz djetinjstva utječe na odnose:
– Dovodi do problema s postavljanjem osobnih granica i do privlačenja toksičnih ljudi poput „energetskih vampira“.
– Navodi nas da preuzmemo ulogu crne ovce u obitelji ili „identificiranog pacijenta“ na kojeg disfunkcionalni članovi obitelji projiciraju oznake poput „luđaka“, „problematičara“, „lažljivca“ itd.
– Navodi nas da kronično udovoljavamo drugima, žrtvujući vlastite potrebe zbog njih.
– Dovodi do problema s povjerenjem i poteškoća s otvaranjem drugima i time da budemo ono što jesmo.
– Dovodi do problema s privrženošću, poput tjeskobnih, izbjegavajućih ili dezorganiziranih obrazaca privrženosti koji sabotiraju naše odnose s drugima.
Kako se izliječiti od traume iz djetinjstva (pristup unutarnjeg rada)
„’Putovanje noćnim morem’ je putovanje u dijelove nas samih koji su odvojeni, odbačeni, nepoznati, neželjeni, odbačeni i prognani u razne podzemne svjetove svijesti… Cilj ovog putovanja je ponovno nas ujediniti sa samima sobom. Takav povratak kući može biti iznenađujuće bolan, čak i brutalan. Da bismo ga poduzeli, prvo se moramo složiti da ništa ne prognamo.“ – Stephen Cope
U nekom trenutku života svi smo pozvani na „putovanje noćnim morem“ – put spuštanja u sebe i početka unutarnjeg rada na Oporavku Duše.
Možemo naslutiti trenutke mira, cjelovitosti ili ljubavi u sebi i shvatiti da smo više od svojih mračnih osjećaja, misli koje neprestano prežvakavamo ili ovisničkih navika.
Duboko u sebi osjećamo da problem ima korijene u našim traumama iz ranog života. Doživljavamo trenutak u kojem susrećemo divlju, mudru, toplu, gostoljubivu i cjelovitu prisutnost naših Duša. Tako započinjemo svoja duhovna i iscjeliteljska putovanja ponovnog pronalaska cjelovitosti.
Evo odakle početi ako ste na tom mjestu:
1. Počnite s tijelom (uzemljenje, smirivanje, ukorjenjivanje u sigurnosti)
Prije bilo kakvog učinkovitog unutarnjeg rada i oporavka Duše najprije morate naučiti kako se uzemljiti u vlastitom tijelu. Zato je vježbanje regulacije živčanog sustava toliko važno: pomaže da se svi drugi oblici unutarnjeg rada odvijaju lakše.
Bez osjećaja sigurnosti u vlastitom tijelu lako je „raditi“ druge prakse unutarnjeg rada, intelektualno ih razumjeti i pokušavati primijeniti, ali pritom ne vidjeti nikakvu istinsku promjenu.
Da biste se uzemljili, počnite češće izlaziti u prirodu. Vježbajte kako biste oslobodili napetost iz tijela. Pijte dovoljno vode, jedite zdravu hranu i spavajte dovoljno sati noću. To su jednostavne, ali temeljne i važne stvari.
Zatim isprobajte vježbe poput tehnika sporog i dubokog disanja te drugih somatskih vježbi rada s tijelom. Učite kako aktivirati vagusni živac i osloboditi napetost mišića uz pomoć joge, masaže i tehnika dubokog opuštanja.
2. Razvijajte prijateljstvo sa sobom ili naučite voljeti sebe
Sljedeći je korak razvijanje boljeg odnosa sa samima sobom. Ljubav prema sebi kao praksa unutarnjeg rada ovdje je ključna: ona je temelj svih ostalih praksi unutarnjeg rada.
Bez odnosa punog ljubavi prema sebi nama upravlja glas unutarnjeg Kritičara (lažnog ja). Riječima pjesnika i učitelja Jeffa Fostera:
„Ljubav je ta koja liječi traumu. Ljubav, vrijeme, strpljenje i spremnost da se uhvatimo u koštac s bolnim, stegnutim i usamljenim mjestima u sebi.“
Ljubav je iscjeljujuća sila prisutna u svim praksama unutarnjeg rada. Povratak kući, u vlastito tijelo, čin je ljubavi, kao i učenje brige o sebi, svojem unutarnjem djetetu i svojoj sjeni. Iscjeljivanje traume svih oblika i veličina počinje ljubavlju.
Postoji mnogo načina za početak prakticiranja ljubavi prema sebi. Preporučujem da počnete s afirmacijama, meditacijom i radom sa zrcalom.
3. Naučite ponovno biti roditelj svojem ranjenom unutarnjem djetetu
Ponovno roditeljstvo dolazi nakon što se sigurno povežete s vlastitim tijelom i razvijete dobru razinu ljubavi prema sebi. Bez tog temelja lako je uplašiti svoje unutarnje dijete. Potrebno mu je da budete uzemljeni, topli i otvoreni kako bi se osjećalo dovoljno sigurno da ga vidite i upoznate.
Budući da je rad s unutarnjim djetetom vrlo široka tema, ovdje ću početi jednostavno. Najprije naučite postavljati osobne granice s drugima (to pomaže Vašem unutarnjem djetetu da se osjeća snažnije i sigurnije), a zatim primjenjujte tehnike samoumirivanja poput prakse „nježne ruke“.
Ako ste još uvijek traumatski povezani s toksičnim članom ili članovima obitelji, to je često najbolje vrijeme da se od njih odvojite. (Za to će Vam možda trebati pomoć terapeuta.) Naše unutarnje dijete često se osjeća najsigurnije kada je „opasna osoba“ daleko od nas, bilo zahvaljujući postavljenim granicama, fizičkoj udaljenosti ili potpunom oslobađanju od te osobe.
Riječima terapeutkinje Lindsay Gibson:
„Samo zato što je neka osoba tvoj biološki roditelj ne znači da moraš održavati emocionalnu ili društvenu vezu s tom osobom.“
Imajte to na umu dok iscjeljujete svoje unutarnje dijete, osobito ako se Vaš skrbnik ili roditelj nije sposoban iskupiti (možda je i dalje previše toksičan ili je preminuo) ili se jednostavno ne osjećate spremnima riješiti problem s njim.
4. Pristupite svojim „tamnim dijelovima“ s nježnošću
Rad sa sjenom posljednja je faza iscjeljivanja traume iz djetinjstva i preporučujem da ga provodite s drugom osobom, po mogućnosti sa stručnjakom (osobito ako imate tešku traumu). Ako trenutačno nemate pristup takvoj podršci, krenite vrlo, vrlo polako.
Iscjeljivanje na toj dubokoj, „mračnoj“ razini zahtijeva oprez, a ako se u to upustite žurno, lako se možete preopteretiti ili zatvoriti u sebe. A to ne želimo.
Rad s tugom, rad s bijesom i obrada drugih intenzivnih emocija dio su rada sa sjenom. Kada budete spremni istražiti ih, činite to iz stanja povezanosti s vlastitim tijelom. Preporučujem samoizražavanje kao snažan način pokretanja i preobrazbe tih energija, primjerice stvaranjem umjetnosti, plesom, pjevanjem ili bilo čime drugim što Vas kreativno privlači.
„Tijekom mnogih godina rada s traumatiziranim ljudima primijetila sam da kada se počne javljati samosažaljenje, to može dovesti do iskustva dubokog duhovnog iscjeljenja. Oporavka duše. Kada put osvijetli ljubavna svjesnost, čak će i najslomljenije srce pronaći put kući.“ — Tara Brach
Ljubav je u konačnici ono što pomaže u zacjeljivanju traume iz djetinjstva. Ljubav je ono što nas vraća kući. Ljubav je jezik Duše.
Nijedan roditelj nije savršen. Svi čine „najbolje“ što mogu u skladu s razinom svijesti i zrelosti koju imaju (čak i ako je to „najbolje“ komično loše ili uvredljivo zbog neznanja). Ipak, odgovorni su za svoje postupke, a mi imamo pravo osjećati ljutnju i tugu zbog načina na koji su se prema nama odnosili dok smo bili djeca.
Ovdje nije riječ o njegovanju mržnje ili ogorčenosti. Riječ je o oslobađanju od boli, straha i srama.
Nadam se da Vam je ovaj vodič pomogao, nadahnuo Vas i pokazao put naprijed.
Znajte da, što god proživljavali, niste ludi. Niste „preosjetljivi“. Niste sami.
Recite mi, koji bi Vam aspekt unutarnjeg rada i oporavka Duše mogao pomoći da upravo sada iscijelite traumu iz djetinjstva?
Autor: Aletheia Luna
Aletheia Luna is an influential spiritual writer whose work has changed the lives of thousands of people worldwide. After escaping the religious sect she was raised in, Luna experienced a profound existential crisis that led to her spiritual awakening. As a psychospiritual counselor, tarot reader, and professional writer, Luna’s mission is to help others become conscious of their entrapment and find joy, empowerment, and liberation in any circumstance. See more of her work at lonerwolf.com.
Izvor: The Quiet Devastation of Childhood Trauma: 21 Signs, Effects, and a Path Toward Soul Recovery
prevela Suzana Dulčić za atma.hr
